Drage moje žene,

neizmjerno sam zahvalna što postojite, rođene ste i živite.

Najviše se divim vašoj sposobnosti da vjerujete i ne odustajete. Hvala vam kada se radujete, jer vaša svjetlost grije sve nas. Hvala vam što ponekad i patite, jer vaša patnja, vaše naučene lekcije će sutra biti vaš dar za nas.

Naročito vam hvala što njegujete svoju kreativnu stranu, povezujte se svojom muzom i dajete joj ljubav - najbolje što možete u ovom trenutku.

Kroz praktikovanje kreativnosti, zajedno, korak po korak, liniju po liniju, stvaramo novi svijet, svijet u kojem sve naše istine s lakoćom mogu žive zajedno - na jednom velikom platnu zvanom ovaj krhki, neizmjerno dragocijeni ljudski život.

Hvala vam za svaki dolazak u krug i na hrabrosti da vidite i budete viđene, da podijelite sebe, ali i da saslušate i istinski čujete druge, naročito one sa kojima se možda nužno i ne slažete.

Hvala vam što još uvijek, neke od vas već i sedmu godinu za redom, držite čvrsto našu crvenu nit, od koje smo izgradile i još uvijek gradimo, našu mrežu podrške.

Hvala i svima vama koje možda naizgled niste tu, ali još uvijek smo ostale povezane srcem - osjetim vašu ljubav i podršku i srce mi grije uvjerenje da ste sretne i dobro i da živite svoj život iz snova.

Hvala svima vama koje ste mi ukazale povjerenje da budem vaš vodič kroz svijet kreativne magije, svijet vaše istine i duše, kroz liminal i što ste kroz svoje namjere, želje i potrebe, omogućile da budem vaš most do istinitijeg života i vaše lične mudrosti i unutrašnjeg autentičnog sadržaja.

Hvala vam što se pratile i slušale svoju intuiciju, jer time ste Nevidljivom Vodstvu rekle da priznajete da postoji, a što više priznajemo njeno/njegovo postojanje, to više širi se njena magija.

Hvala vam što još uvijek vjerujete u magiju, jednako onako kao kada smo bili djeca. Svoj djeci ovog svijeta su potrebni odrasli koje nije prekrio Veliki Zaborav, u kojima još uvijek čarolija živi. Tako im dajemo - snagu, nadu, život, vjetar u leđa i održavamo plamen njihovog Srca.

Velika mi je čast što sam bila jedan dio vašeg života i što su nam se duše srele. Nadam se još mnogim susretima i još mnogo posla nas čeka. Slijedeću godinu potrebno je da još više budemo svoje, šta god to značilo za svaku od nas pojedinačno.
Potrebno je da plešemo još strastvenije i ljubimo dublje sebe i sve one oko nas.

Ako postoji jedna stvar koju bih voljela da ponesete sa sobom u novu, 2026. godinu, jedna moja lična mudrost, važna poruka za sve nas, to bi bila ova:

Tražimo odgovore na bol, na patnju, na tugu, na zbunjenost, na nepripadanje, na strah - u prirodi u krugu od 1-5km oko sebe.

Ako u bilo kojem trenutku izgubimo unutrašnji kompas, unutrašnji oslonac, smisao postojanja, ne razumijemo više ovaj svijet i njegove tokove - povežimo se sa duhom mjesta u kojem živimo, ili se trenutno nalazimo, povežimo se sa prirodom koja postoji tu neposredno oko nas. Drvo ispod balkona, kamen na putu do posla, livada tamo iza susjedove kuće, ptica iz obližnje šume, magla nad gradom, nose u sebi mudrost koja polako nestaje.
Nemojmo dozvoliti da nas dugo čeka.

Otvorimo srca, otvorimo čula, dajmo joj poklon naše pažnje, našeg dragocjenog vremena, i budimo glasnici prastarog Znanja, ono je ono koje nosi lijek za ova mračna vremena.

I budimo svjetlo jedno drugima, kao i do sada. Jedan osmijeh u danu, jedno - hej ispala ti je kapa, jedna ljubazna riječ, tamo i onda kada je možda ne biste izgovorili, čini veliku razliku.

Na kraju, a zapravo na početku, budimo svjetlo sebi - svoja zvijezda vodilja, tako što će svi naši putevi, jedino i isključivo voditi ka samo jednom cilju - istinskoj, pravoj, sirovoj, jedinoj i neponovljivoj Ja.

Sretan nam polazak u novu avanturu, sretno nam ispisivanje još jednog bijelog poglavlja u knjizi našeg Života. Neka nam prepreke budu pune mudrosti, neka nam saveznici dođu u pravom trenutku, neka nam saputnici upadnu barem u par nevolja manje, a umjesto toga podare nam par uvida više, neki svi naši Putevi budu blagoslovljeni, neka nas zaštite svi naši Bogovi i Boginje i zemlja i voda i vjetar i vatra, neka nam skretanja sa puta budu potpuno neočekivana i puna ugodnih iznenađenja, i neka nam umovi i srca ostanu zauvijek otvorena.

Neka nas prate pjesma i smijeh i ples u ritmu naše duše i neka dotaknemo što više drugih, ljudskih života i na leđa im stavimo šarena krila da što dalje i što više mogu da lete ka svojim snovima i željama.

Blessed be your Path, drage moje crvene ruže, dugine ratnice, kreativne pametnice, vještice, vile, čarobnice, super žene. I njegov svijetli i tamni dio.

S ljubavlju,

Dženita

Vrlo često se sa pojmom kreativnost i kreiranje povezuje i riječ disciplina. Ako želimo da budemo umjetnice treba da “redovno” kreiramo, postoje izazovi od 100 dana, piscima se isto tako savjetuje da samo pišu i pišu itd.

Pomoću discipline i konstantnog kreiranje vježba se muška/aktivna energija u nama i jača taj mišić. To samo po sebi nije nužno loše, ako rezonujemo s tim. Ali iskreno meni je taj način uvijek gušio kreativnost. Vježbam taj isti mišić kroz druge aktivnosti, ali za kreativnost mi je bilo potrebno da bude slobodna, divlja i nesputana.

Stoga sam za poticaj za svoje kreacije počela da koristim drugu polaznu tačku i pokretač - moju strast. Drugim riječima kao kreativni poticaj koristim ženski princip u njegovom najčišćem obliku - snažnu, goruću energiju, koja ne zahtijeva nikakvo tjeranje i guranje, i sama već sa sobom donosi i akciju, baš jer je tako snažna.

Muška energija u meni tada dobija jednu drugačiju ulogu, ulogu onog koji stvara i drži prostor, da žena u meni i izraz u meni mogu da se samo izliju. To konkretno znači da ako npr. naiđem na neku temu oko koje sam strastvena ili koja me ljuti, riječi same izlaze, u pola sata napišem deset stranica u dnevniku, jer je unutrašnji naboj toliko jak da sve ostalo samo radi, samo uzmem prostor i vrijeme, samo se isključim, i pišem i pišem sve dok ne napišem sve što mislim i osjećam o određenoj temi. Na ovaj način zapravo kreiram iz tijela i instinkta, a ne iz glave.

Ovo sam otkrila prije nekih 5 godina i toliko me je zaintrigiralo to otkriće, da postoji i drugi način, koji je za mene strastveniji, vatreniji, življi i u na kraju mnogo lakši i ugodniji.

Otkrila sam da ako želim da koristim strast kao kreativni poticaj potrebno je da:

- identificiram šta sve budi tu kreativnu vatru u meni. Mogu ih pronaći u stvarima, elementima, simbolima, temama, bojama koje mnogo volim, koje bude taj naboj u meni, npr. tema na koju ne mogu a da ne barem nešto prokomentarišem, nešto (ili sve) za šta kažem - “to je jače od mene”. To su često i teme oko kojih sam jako osjetljiva, i koje me jako ljute. Tražim zapravo sve što je intenzivno u meni, i dajem mu/joj prostor da se izlije, da bude, da nastavi da živi na papiru.

- Ako sve te elemente, ili nekoliko njih onda skupimo na jedno mjesto, kao npr. u dnevnik (koji mogu nazvati dnevnik strasti), ili na platno, imamo čitav jedan portal, kreativno gorivo za kreiranje, vrelo strasti, a samim time i vrelo inspiracije. Tada je je samo potrebno da se vratimo da bismo ponovo zapalile svoju kreativnu vatru i nastavile da izljevamo svu svoju sočnost iz sebe.

- Još jedna jako bitna stvar i napomena: da ne bismo izgorile, potrebno je da u jednakom omjeru radimo na uzemljenju, kroz disanje, povezivanje sa tijelom, i ostajanje u tijelu, i čak šta više, za razliku od discipline, i izazova od 100 dana, ovo čak i ne preporučujem da se radi konstanto, već jednom sedmično ili samo jednu sedmicu u menstrualnom ciklusu. Ostalo vrijeme potrebno je ostaviti za integraciju, spuštanje, tj. balansiranje svega podignutog. Drugim riječima, potrebna je i svjesnost o tome da se ostavi i vrijeme za periode hlađenja.

Kreiranje iz strasti nudi jedan ženski, cikličan način bez fokusa na produktivnost - jer zahtijeva osluškivanje svog tijela, svog tempa, i na taj način ne dovodi ni do sagorijevanja/izgorijevanja, ukoliko pratimo tijelo.

Na ovaj način nam naša unutrašnja kreativna vatra, naša strast može pomoći i da prevaziđemo sve one stvari koje nas inače sprečavaju da kreiramo ili dijelimo naše kreacije - strah od vidljivosti, nemanje vremena, imposter sindrom, sve sabotirajuće misli, jer nas vraća u tijelo i jednostavno nas ponese, kreiramo jer moramo, kao što moramo da dišemo. Sve što je potrebno nije naučiti kako nešto dobro raditi ili biti bolja, već samo dozvoliti sebi da dišemo.

Kreiranje i savršenstvo prestaju da budu dužnost i na taj način nas naša vatra oslobađa od pritiska da budemo savršene i da moramo nešto da dokazujemo. Ovako rušimo svoje unutrašnje zidove koji kažu “moje nije dovoljno dobro” - jer nas uči da izraz ne mora biti planiran i izvagan već samo istinit i moj.

Ako imaš neka pitanja, nedoumice ili želiš da zajedno napravimo jedan ovakav Dnevnik Strasti, javi mi se <3

S ljubavlju,

Dženita

Slika u procesu, Dženita Delić, 2022

“Izazovi, “problemi” i “neuspjesi” su zapravo bunar, izvor naše lične mudrosti” Dženita Delić

***

Dijelim još jedan stari zapis iz 2023. godine, iz arhive nepodijeljenih postova

***

“Čini mi se da je to svrha života. Da me odvede svake godine tamo gdje je potrebna njega, čak i ako je ono što istinski želim i što sam poželjela na početku godine, sasvim nešto drugo.

Naučila sam da i ciljevi i namjere postoje, ne da bismo bih ostvarili, nego radi puta kojim ćemo krenuti da bismo došli do cilja. A suština svakog tog puta kojim smo krenule su zapravo sva skretanja sa puta.

Meni iskreno život ne bi bio zanimljiv da ja samo nešto poželim i odmah to dobijem. Možda na početku, ali kasnije bi mi to sigurno postalo dosadno.

Ima nešto magično u "neuspjesima". Kada krenem nešto i imam plan i onda to ne djeluje. Tada se probudi moja kreativnost, jer tada moram da sjednem, da zastanem, da se zapitam i izaberem novi način.

A ono što čini razliku između osobe koja jesam sada i osobe koja želim biti jeste upravo količina izazova koje sam prošla na putu, odnosno količina mudrosti koju sam dobila nakon što sam prevazišla izazove. Tako zapravo postajem ona koja želim biti.

Da bih došla do ove koja želim biti, očigledno moram naučiti kako doći do nje. A kako ću naučiti kako doći do nje? Putovanjem. Nemanjem pa pitanjem, istraživanjem, učenjem i praktičnom primjenom naučenog.

A onda kada dođemo do faze kada praktično primjenjujemo znanje ili ga ispitujemo kroz nekoliko situacija da vidimo koliko je održivo, te kroz proces pokušaja i greški, ono se pretvara u mudrost.

Svaki proces promjene teče upravo tako - želja/cilj/namjera + plan (iz mindseta osobe koja nema ono što želi, i on je obično već iz početka osuđen na neuspjeh) + prvi korak + neuspjeh + ideja kako prevazići "neuspjeh" + možda još nekoliko neuspjeha (fino oblikovanje) + ostvarenje cilja, proslava/integracija i nova želja.

A bit svakog procesa promjene, tj. “neuspjeha” je akumulacija, skupljanje nove, iskustvene mudrosti ili drugim imenom - učenje i naša lična ekspanzija, rast.

Mislim da je ovo i razlog zašto se obično ne usuđujemo napraviti prvi korak ka nečemu što zapravo jako želimo, jer znamo da iza prvih par koraka čuče, neuspjeh, bol, neugoda.

Zato meni pomaže da neuspjeh oblikujem u nešto drugo, da oživim njegovu kreativnu stranu. Tako sam i počela uživati u procesu, jer većinu vremena ionako provodim u putovanju. A i sam život je putovanje do smrti, neko mudar jednom je rekao. Pa ako ću već većinu svog života putovati, zašto od toga ne bih napravila užitak?

Sada na izazove i neuspjehe gledam kao mentore na putu, učenja. Questove na putu heroine koji ju zapravo oblikuju boginju koja već jesam. Koje onda dokumentujem u svoj grimoar. Da bih ih prenijela drugima. Ili koristim svoju maštu, pa zamislim da sam dio neke bajke, a ljudi oko mene moji saveznici ili zmajevi koje je potrebno pomilovati. I unesem vatru i živost, ljubav, u izazovne trenutke, alhemizujem ih u kreativnu, pokretačku energiju, umjesto da se zamrznem jer postoje i jer sve nije onako kako bih ja htjela.

Svaka od nas ima mudrost u sebi i sebi svojstvene načine koji su važan dio slagalice koja se zove čovječanstvo. Moja mudrost je saveznik na tvom putovanju i tvoja mudrost je moj saveznik na mom putovanju i pomaže meni da lakše prevaziđem neki zadatak. Stoga je važno da imamo izazove, da ih živimo, prođemo kroz njih i što je najvažnije, nešto, bilo šta, naučimo iz njih, te naučenu mudrost podijelimo sa drugima. Nekad je sjajno nju sačuvati i dugoročno, u grimoar, knjigu, digitalni zapis, kako bismo joj se i sami ponekad mogli vratiti, s vremena na vrijeme i konzumirati svoju vlastitu mudrost.

Čini se da je sve u životu već unaprijed osmišljeno za naše najveće dobro, a sve što je potrebno je samo živjeti ga, biti sa njim i biti svjesna. On će nam onda donijeti užitke koje je potrebno upiti i živjeti, i izazove.

A sa izazovima, nam donosi mudrost, lekcije, lična učenja, koja onda izražavamo i dijelimo sa drugima, nudimo ih na tržnici u selu i živimo tako sebe, svoju svrhu, svoj put srca, duše, krvi, kako god ga želiš nazvati. Tako se krug zatvara novim užitkom, zajedništvom, kokreacijom, božanskim i ujedno započinje novi krug, koji će donijeti nove izazove i neuspjehe, koji nisu ništa drugo nego izvor, bunar naše lične mudrosti.

Uopšte nije potrebno da se mučimo, trudimo, rintamo, završavamo stotinu edukacija i tome slično. Sve je zapravo tako jednostavno, ako jednostavnost želimo vidjeti, a i mi smo već dovoljne takve kakve jesmo. Ključ je u perspektivi, pogledu, viđenju - kako stvari vidiš i kako stvari želiš vidjeti. A namjera je više nego dovoljna.

S ljubavlju,

Dženita

Fiery Flower, Slika za ljetni solisticij 2023.

“Krajnji ekstrem svjetlosti je vatra. Bijes, destrukcija. Požar. Kako mogu biti vatreni cvijet. Bijes prži put kroz umne blokade, tamo gdje naiđem na zid. Zato je važan.”

***

Pronašla sam u arhivu još jedno staro, nedovršeno i neposlano pismo za tebe. Budući da mi se vrti tema bijesa u polju ovih dana, odlučila sam da ga dovršim i da ti ga pošaljem danas.

***

Draga moja čarobnice,

kako si? kako za tebe teče ljeto? Jesu li ti se namjere od početka godine počele ostvarivati? Cvjetaš li ili kao ja goriš u svojoj ličnoj vatri?

Kod mene svake godine isto - postavim namjeru u čarobnom zimskom transu, oduševljena godinom koja je iza mene, imam nove nade, snove, entuzijastično isčekujem novu godinu, a onda - ZID realnosti.

Prvo sam se valjala u ljigavom prijelazu iz zime u proljeće, uživala nekoliko mjeseci u novoj životnosti, u proljetnoj lepršavoj i razigranoj energiji, da bi me na kraju poklopilo sunce.

Sa prvim ljetnim koracima, slično kao i prošlih godina polako u meni počela se širiti vatra - element od kojeg sam najviše bila udaljena u životu.

Uvijek sam bila poznata kao ona dobra, mirna djevojčica. Sjedi skrštenih nogu, zna sve odgovore i uvijek se pridržava društvenih protokola, koje su svi dijelovi mog bića zapravo prezirali. Bile su tu neke iskrice koje su bile dozvoljene, poput ljubavi i žara prema učenju. To je zapravo sve.

Ja nemam apsolutno ni jedno sjećanje o tome kako sam ja živjela vatru - ikad. Osim u svom ljubavnom/seksualnom životu. Tu sam uvijek mogla biti svoja. Ali ja sam mnogo više od toga. U ostalim aspektima mog života moja vatra se već odavno izražava kroz talase bijesa usmjerene na moje najbliže.

Ova dva posljednja mjeseca to je bio moj stomak, izvor moje vatre. Putovanje je počelo zavodljivim pozivom na trbušni ples. Zaljubila sam se. Počela sam da zavodljivo njišem kukovima nekoliko dana, dok me je milovao morski zrak.

A onda, iz stomaka, poput lave, izašao je bijes. Iskonski, dobro uskladišteni. Ljutnja na sebe, na svoj život, na čitav Balkan. Preplavio me je. Počeo je da me guši. Izražavala sam ga kroz boje, kroz pisanje, ali ovaj put to nije bilo dovoljno. Bilo je potrebno više. Bilo je potrebno da mu neko svjedoči.

Moja nova terapeutkinja mi je dala prostor za to. Pitala me je da joj pokažem bijes, a ja sam zablokirala. Ja to ne znam. Ja to ne mogu. Ja nemam pojma kako se to radi. A s druge strane, agresivno ubodem svoje ukućane za najmanju sitnicu.

I nisam dobila sve odgovore. A u isto vrijeme sam dobila mnoge odgovore. Ovo nije pismo o tome kako sam integrisala bijes, i iscijelila ranu. Danas ti pišem o procesu. S mjesta u kojem još nisam tamo gdje bih željela biti.

Ono što sam shvatila je da moj bijes traži akciju, promjenu i izraz. On mi ukazuje na nešto što mi se ne sviđa. On je zapravo zaštitnik mog unutrašnjeg integriteta koji se javi kada god je isti u opasnosti.

Naučila sam da je moj bijes sasvim uredu. Da, učili su me da bijes ne pokazujem ali sada mu mogu dati prostor, napraviti mjesto u svom životu.

Tamne boginje naučile su me da bijes ima svoju destruktivnu i kreativnu stranu. Naš je izbor koju stranu ćemo izabrati i ne postoji pravi i tačan odgovor. Nekad je naš bijes znak da je nešto potrebno srušiti, promijeniti, negdje reći ne, hvala, ja ovo ne želim.

A nekada je vrijeme, da iskoristimo tu njegovu pokretačku energiju da stvorimo nešto novo, možda promjenu za kojom čeznemo i koja se krije ispod bijesa, umjesto recimo da očekujemo od drugih da nama donesu tu promjenu. (Ciklus divlje ljubavi)

Kreativna strana bijesa je ona koja stvara, koja pokreće. Bijes je balansiran, ako se spoji sa empatijom i iskrenošću i, iz mog iskustva, kada se primjeti, da mu prostor i kada se izrazi. Bijes je val ogromne energije i snage i u njemu možemo pronaći mnoštvo inspiracije, materijala za kreiranje. Možemo pisati o onome što nas ljuti, izgraditi jedan sasvim novi, prethodno nepostojeći put, možemo ga plesati i njime zaraziti sve djevojčice i žene ovog svijeta.

Na kraju u njemu tj. preko njega možemo doći do naše suštine, našeg izvora i do naše strasti, do naše unutrašnje strasti i do samog života. U vrijeme kada je bijes samo destruktivan, nebalansiran i agresivan, nama je zapravo potrebno više izraženog i proživljenog bijesa, onog koji živi i kreira. Potreban nam je onaj bijes koji će da nas ugrije i ponovo oživi i onaj koji će da stvori izlaz iz ovog haosa u kojem se trenutno nalazimo. Naš bijes, koji se grije i hrani, vatrom našeg srca je zapravo naša vodilja u tami, očaju, nepoznatom.

Mislim da počinjem da volim bijes, da ga želim i obožavam.

A ti? Kakav je tvoj odnos sa bijesom? Piši mi, željno isčekujem tvoje slijedeće pismo.

S ljubavlju,

Dženita

Prošli ciklus je za mene bio ciklus izraza. Izražavanje u svim svojim oblicima pratilo me je svakim korakom kojim sam koračala mjesecom aprilom.

Počela sam izražavanjem svog stida i sama sebi sam izrazila da se ne osjećam sigurno u svom tijelu. Ponekad samo zaključiti i izraziti neku svoju istinu, ima jako veliki efekat i može da odjekne daleko u svemir. Moja riječ ima moć da se daleko čuje i ponavlja.

Ovdje ima odmah pada na pamet boginja ili nimfa naljepšeg glasa Eho, koja u priči biva kažnjena i postaje ona koja može samo da ponavlja riječi drugih. Može ponavljati samo posljednje riječi rečenica drugih ljudi, a sama nije mogla govoriti te je tako lišena onog što je najviše voljela - svoga glasa. Evo i kratke verzije priče:

“Nimfa Eho zaljubila se u mladića Narcisa koji je bio toliko prekrasan da bi se svaki mladić ili djevojka istog trena zaljubili u nj. No, Narcis je bio bezosjećajan te nije nikoga volio. Jednog ga je dana srela i Eho te se zaljubila. Budući da nije mogla razgovarati s njim, slijedila ga je samo da ga vidi, ali dovoljno daleko da ne bude viđena.

Narcis se izgubio i povikao: "Ima li koga ovdje?" Eho, nimfa jeke, uzvratila je: "Ovdje, ovdje, ovdje." Narcis je zatražio osobu da se pokaže te je Eho to i učinila. Nije mogla govoriti pa mu je rukama pokazala koliko ga voli. Narcisu se nije sviđalo što ga toliko ljudi voli te ju je odbio. Eho, slomljena srca, molila se Afroditi da je usmrti. Njezina je molitva uslišena, ali Afroditi se svidio njezin glas pa ga je pustila da zauvijek živi kao jeka.”

Ova priča me podsjeća na priču o maloj sireni, koja me mnogo prati kroz život, i uvijek ima neku drugačiju poruku za mene. Ovaj put u priči me dojmilo kako ljepota ne vidi nevidljivo, ono što je ispod. I s druge strane, kako ne izražavanje sebe svojih misli, emocija, ljubavi, sebe može nas lišiti te neke simbolične ljepote, šta god ona bila za nas - to može biti unutrašnji mir, prijateljstva, zdrav partnerski odnos itd.

Izraz na engleskom je ekspresija ili expression - znači upravo to - “the action of making known one's thoughts or feelings”.

Shvatila sam i da je izraz za mene, u ovom kontekstu u kojem danas pišem, zapravo mnogo povezan sa muškom energijom jer je akcija, način na koji unutrašnji muškarac obznani, prenese svijetu, sve emocije i misli unutrašnje žene u meni. To je način na koji se on pobrine da se poštuje moje biće, i očuva moj unutrašnji integritet.

Mislim da je izraziti svoje mišljenje je jako važno za nas. U životu počnemo graditi malo po malo svoje mišljenje o životu, ljudima, stvarima, dešavanjima oko nas. U jednom trenutku ga počnemo i izražavati. Zavisno od okruženja u kojem se nalazimo, to mišljenje će biti podržano i naša osobina izražavanja sebe će se rascvjetati ili će biti odbijeno, nesaslušano, ismijano i samim tim će doći do duševne smrti, dubokog plača i jeke koja će odzvanjati hodnicima našeg bića, sve dok je ponovo ne vratimo u svijet, i izrazimo je. Zato kada se tek počnemo izražavati nakon godina skrivanja, ono što prvo mora da izađe je ta jeka, bol, a onda tek poslije određenog vremena, i naše istinsko ja. I zato nam nekad i pada tako teško, da se počnemo otvarati velikom vidljivom platnu, praznom papiru, upravo jer smo intuitivno svjesne i duboko u sebi znamo da imamo zapravo toliko toga u sebi što smo godinama skrivale i plašimo se da to vidimo - prvo i mi same, a onda i drugi. Ali da bismo jednog dana bile slobodne, to je put kojim se mora proći, sve potisnuto mora biti pogledano, a rane polizane i pomilovane.

Ja sam imala blagoslov da sam kao dijete naučila da je okej imati i izraziti svoje mišljenje, barem u školi i okruženju koje nije bilo moja primarna porodica. Kada sam se preselila sa deset godina u Bosnu, glavna poruka je bila godinama: tvoje mišljenje nije važno, naročito ako je suprotno sa mišljenjem većine. Stoga sam počela sve više i više da držim to mišljenje za sebe i mislim da je bilo veliki izvor mog bijesa i agresivnosti.

Kada sam se preselila u Dansku sa svojih 36 godina, krenula u školu danskog jezika, i gotovo jednak fokus kao na učenju samog jezika, bio je i da imam mišljenje. Od mene se odjednom počelo tražiti da budem informisana o svemu što se dešava u zajednici, i da imam svoje lično i argumentovano mišljenje o tome. Da budem iskrena, još uvijek vježbam to i sada se uglavnom nalazim na mjestu gdje mogu vidjeti i izraziti prednosti i mane većine društvenih problema, ali rijetko da mogu stati na jednu ili drugu stranu. I sasvim sam okej s tim da budem skeptik u društvu u kojem vlada i sve više se širi dogmatizam, i na desnoj i na lijevoj strani.

Međutim, ono što mi je naročito značajno ovdje je da sam otkrila da imam mišljenje, o svemu, uvijek sam ga imala, i uvijek je bilo tu. Ono je zapravo vodilja ka mojoj strasti, naročito ono mišljenje koje je jako i gori u meni. Prije bih sebi rekla, nema smisla napisati komentar na društvenim mrežama jer pobogu koja je svrha, ili zašto bih rekla ono što ja mislim, kad svakako se ništa neće promijeniti tom akcijom. Sada zapravo shvatam da je izraziti mišljenje potrebno upravo radi sebe, samo zato što je tu i zato što je rođeno i živi u nama. Iako neće možda niko čuti, iako neće promijeniti apsolutno ništa, esencijalno je da bude izraženo, ako ništa na intimnim stranicama našeg dnevnika. Ja mislim to i to i tačka, kraj. Jer, ako ga ne izrazimo, ono ostaje u nama, živo i nakuplja se.

Spisateljica Elif Shafak čije su riječi i stavovi mnogo odjeknuli ovim prošlim ciklusom, kaže da je esencijalno baviti se politikom, ali ne u smislu stranačke politike, nego u smislu ukazivanja na tabue, teme o kojima se ne priča, u koje se ne gleda, jer šutjeti na nepravdu je isto nepravda. Jedan od načina na koji se to može uraditi jeste upravo podržati nečije tuđe riječi sa kojima se slažemo i podijeliti ih prenijeti dalje, ali isto tako i izraziti svoj stav, naročito na nepravdu. A hiljadu izraza, npr. ljubavi, stvori val jednog velikog izraza koji može donijeti promjenu. A čak i ako ne donese vidljivu promjenu, u ovom trenutku, čvsto vjerujem da se dešava promjena na nevidljivom nivou.

Često čujem recimo komentare na razne proteste - ali šta ako se ništa ne promijeni i sve vrati na staro? Protesti studenata i prosvjetnih radnika u Srbiji su sjajan primjer za to. Ako donesu željene promjene, sjajno, ali ako ne, oni nikako nisu bili neuspjeh. Samim svojim postojanjem i to što su se desili oni su postali precedent, neviđen primjer kako se stvari mogu uraditi i mišljenje izraziti na jedan ljubavan način. Poslije ovog nikad više niko neće moći reći, mladi su nezainteresovani i samo za svojim telefonima, kod nas su svi agresivni i slijepe ovce, već ono što sada znamo i osjećamo je da na našim krajevima, ima i ljubavi i zajedništva i inteligencije i pameti i nade za bolje sutra.

Promjena se već desila na ćelijskom nivou što je naročito značajno za buduće generacije. Stoga iako naš izraz možda ne može promijeniti nešto u smislu da donese neku fizičku promjenu, promjena se uvijek desi, pa “makar” na dubokom, ćelijskom nivou, što je isto jako značajno, a u nekim situacijama mnogo značajnije od željene fizičke promjene. Stoga naš izraz, kao skup naših misli, emocija, boja naše duše, istine našeg srca je jedna snažna sila, koju ne trebamo zanemarivati, i definitivno ne potiskivati i ušutkivati, upravo zato jer je tako snažna.

Tokom prošlog ciklusa bila sam i na izložbi poznatog kipara Mikelanđela Buonorotija, i pročitala da su njegove skulpture značajne zapravo po tome jer imaju izraz i emociju. Prije njega, pravljenje skulptura i generalno likovna umjetnost su bili zanat, a on je zapravo bio taj koji je uveo emociju, izraz, priču, život i živost u umjetnost. To se sjajno podudara sa mojim iskustvom i stavom, da kada sebi dozvolimo izraz, naročito onaj nesavršeni koji je čisti izraz ljudskosti, mi ne samo da unosimo život i živost u svoj život, već i počinjemo da stvaramo život svuda oko sebe.

Njegov fokus je dosta bio i na ljudskom tijelu, a tijelo jeste upravo naše glavno sredstvo za izraz - tijelo je ono koje nam omogućava ne samo da duša živi i spozna sebe, nego da duša izrazi sebe.

Na izložbi sam vidjela i skulpturu ruku i podsjetila me je i na tematiku ruku koja se isto tako vrtila čitavo vrijeme u mom polju, počevši od slike u kojoj sam zaboravila naslikati ruku, preko bajke “Bezruka djeva”, do kruga kreativna magija u kojem mi se iskristalisala ideja da su ruke zapravo produžetak srca. Ruke u ovom trenutnom kontekstu u kojem se nalazim, povezujem sa muškom energijom, mojim unutrašnjim muškarcem, onaj koji će da se pobrine za mene, svojim rukama da izgradi stabilnost i sigurno mjesto za ženu u meni, ali i onaj koji se upravo kroz ruke ostvaruje sve moje najdublje želje.

Ruke mogu biti izraz mnogo toga, molitve, podrške, neslaganja, zabrane, ali i granica. Ruke su zapravo te koje mogu pomoći mom stidu, tj. onoj u meni koja se stidi da kaže ne - ja ne želim da me gledaš tako, ne - ja zapravo ne želim da sada pričam, ne - ne možeš me tako povrijediti i one koje mogu da joj vrate - njene boje, njenu snagu,sigurnost, sebe.

Ruke su bile upravo posljednja puzla u slagalici koju sam nazvala ciklus izraza. Podsjetio me je i naučio ponovo, da je naša svrha, kao ljudskih bića, da izražavamo sebe. Zato i jesmo blagoslovljeni tim darom.

Stoga sada želim da pružim svoje ruke tebi, sa nadom da ćeš i ti uzeti moje ruke i da zajedno ruku pod ruku, korak po korak, izraz po izraz, stvorimo zajedno jedan sigurniji svijet za ženu u nama i kolektivno žensko, za Majku, boginju, onu koja čeka da se vrati u život u punom svom sjaju.

Sjetimo se, da svaki put kada izrazimo sebe, dopuštamo i njoj da se izrazi, svaki put kada izrazimo ljubav, ljubav širimo univerzalnim tkanjem, mrežom života i svaki put kada podržimo sebe ili drugu ženu u njenom izrazu, mi direktno podržavamo postojanje ženskog na kolektivnom nivou. Isto tako, svaki put kada se ne složimo sa nepravdom, ili izrazimo bijes na zdrav način, tako što kažemo ne, hvala, mi kreiramo eho koji mijenja sve naše ćelije i učestvujemo u stvaranju jednog drugačijeg, i sigurnijeg svijeta za sve koji žive u njemu.

S ljubavlju i do slijedećeg čitanja,

Dženita

Nisam sigurna jesam li ikad pisala o sramu. Ali ono što miluje sram jeste da se priča o njemu. Sram to zapravo to želi - da se izrazi. On je poput malog balona koji se sve više puše što više “moralnih” nepisanih ali podrazumijevanih, moranja i trebanja prekrši (nije li ovo krivica?). Zato potrebno mu je ponekad da se ispuše. Danas mi je potrebno da ispušem svoj sram. Stoga želim da pišem o njemu.

Ja se sramim svog izgleda.

Ne svog tijela, nego svog izgleda, svog odraza u ogledalu, slike koja jesam ja.

Mnogi događaji u mom životu su doprinijeli tome - Odluka da počnem trčati sa svojih 8 ili 9 godina, jer ono tijelo koje je društveno poželjno nije moje tijelo, bezbrižno obučena omiljena zelena haljina koja očigledno nije bila u modi u našem školskom dvorištu, razigrano izabrani biciklistički šorc koji je očigledno postao zabranjen u mojoj široj porodici istog trenutka kada sam ušla u pubertet, ne oblačenje grudnjaka kada su mi grudi počele da rastu i oštra društvena reakcija na to itd.

Počela sam sve više i više da sakrivam sebe i svoje tijelo. Odjeća je postala moj štit, način da sakrijem, kamufliram sebe u društveno prihvatljivu, mada više nevidljivu. Što više bih bila nevidljiva, to manje reakcija sam izazivala, i to mi je donosilo duševni mir. Barem prividno.

Sada mi se ne sviđa ona koja sam postala, jer to zapravo nisam ja.

Sada kada živim u državi u kojoj nije neuobičajeno, da ako recimo šetaš sa porodicom blizu plaže, sretneš gole ljude koji skakuću okolo sa svim svojim golim dijelovima tijela, ili u kojoj zapravo apsolutno niko ne mari za to kako ćeš se obući i šta ćeš obući ( ali ipak mnogi preferiraju da to ne bude šareno 🙂),na moje iznenađenje, stid nije nestao.

Sada kada sam potpuno slobodna da budem sve što jesam, u svakom smislu, ja to i dalje ne mogu, barem u kontekstu oblačenja i izgleda.

Primjetila sam da kada hodam osjećam kao da me gleda jedno veliko oko, i ocjenjuje me. Čujem to oko kako govori glasom moje mame: “Zar ćeš takva izaći napolje?”, vidim podsmijeh drugarica, osjetim halapljive muške poglede na sebi, koje stvarno ne želim, a ne mogu da ih odbijem, tj. ne osjećam snagu da im kažem ne. Počnem da se gušim, tijelo mi se ukoči.

To veliko nevidljivo osuđujuće oko, taj pogled neodobravanja, prati me svuda. I ne samo mene. Primjetila sam da i drugi oko mene se prilagođavaju toj nevidljivoj sili, imaju oko sebe tog lebdećeg velikog kritičara, kojeg se, mi već davno odrasli ljudi, toliko plašimo. I da, iako već odrasli, u nama još uvijek živi i to malo dijete koje skenira okolinu da bi osjetili odobravanje. I ne, nemamo mi svi taj osjećaj u istim situacijama, nego u specifičnim za nas.

Žene sa kojima radim često se plaše i stide nesavršenih, ružnih linija i oblika na bijelom platnu, moj partner se često pita nakon nekog društvenog događaja - da li sam se svidio ljudima, nevidljivom žiriju koji ocjenjuje naše biće, da li misle da sam dobar čovjek ili dobar dječak, moja prijateljica se jako stidi kada traži pomoć, jer se može desiti da će je nevidljivo oko vidjeti, pomisliti da je slaba i oštro osuditi.

Izgleda da svi imamo to nevidljivo oko iznad nas, i čini se da dosta upravlja, barem jednim dijelom našeg života i bića.

Ako želimo vratiti svoju snagu i svoj život ponovo sebi, potrebno je pogledati to veliko oko i sjesti sa njim. Ko me zapravo gleda? Ko je taj ili ta koja me ocjenjuje? Ko je taj koji kaže i određuje šta je neprimjereno ili neprivlačno oblačenje, šta je dobar čovjek, dobra linija, dobar i prihvaćen oblik? Sada, zapravo, i vrlo vjerovatno, više niko, osim nas samih.

Pitala sam se šta je suprotno od stida? Brene brown, koja se mnogo bavila ovom temom, kaže da je to empatija - stid ne može preživjeti empatiju. Neki pišu da je to ponos, drugi užitak. Umjesto stidjeti se biti svoja, suprotno bi bilo ponosno biti svoja, hodati ispravljenih leđa, spuštenih ramena, otvorenih prsa. To sam počela da radim.

Pitala sam se i u jednom trenutku šta ako je to oko koje me gleda, zapravo oko puno ljubavi? Šta ako je to ljubav ili bog koji me prati, gleda i uvijek je tu, i zapravo pazi na mene?

Počela sam da vježbam ovo oko puno ljubavi, empatično oko. Svaki put kada osjetim njegov pogled na meni, kako me posmatra i ocjenjuje, svaki put kada osjetim stid zbog svog izgleda ili bilo kojeg drugog čina mog bića, sjetim se oka i da me ono voli. Ako si imala neku situaciju u životu, u kojem su te mnogi ljudi gledali očima punim ljubavi, kao na svadbi npr. ili na nekom od tvojih rođendana, ili diplomiranja, kada su svi bili ponosni na tebe, to su sjajne slike za zamijeniti to jedno nevidljivo oko.

Počela sam i da pričam o svom stidu i čini mi se da to mnogo pomaže.

Zapravo svrha ovog teksta jeste da pokrenem upravo jednu takvu konverzaciju o stidu u komentarima ispod - ovim postom otvaram krug o stidu, prostor za nas, prostor za tebe da mi daš feedback, ali i prostor u kojem i ti možeš da podijeliš svoj stid i svjedočiš kako će se barem za mrvicu umanjiti nakon što ga podijeliš, i samim time za mrvicu će ti biti lakše jer ćeš mrvicu manje nositi tereta.

Mislim da je ovo mnogo važno.

Ovdje možeš pronaći i link za PDF u kojem sam više pisala o mom stidu kroz poeme i pisanje nove priče. Upozoravam te bila sam jako iskrena, i ušla direktno u svoju bol, stoga prvo provjeri sa sobom koliki ti je trenutni kapacitet za držanje svog i tuđeg bola i tjelesnog stida.

Na platnu, uz intuitivno slikanje, sam takođe istraživala taj stid koji osjećam u tijelu i tako su nastale slika gore i poema koju dijelim ispod.

PODRŽANA

Šta ako nas pored zemlje

koja pridržava naše nespretne

korake ka domu

(šta god on bio za nas),

podržavaju i duboki eho

i beskrajni talasi

velikog okeana

od kojeg smo nastali?

Šta ako nas pored

zvjezdane prašine,

svjetionika puteva

naše vrele krvi,

svojim nevidljivim rukama

naslonjenim na naša leđa,

vodi i mekano prisustvo

satkano od količine

ljubavi i misli podrške

svih onih koji su nas voljeli,

vole sada i

tek će da nas vole?

(uključujući i buduću mene)

Šta ako sam istinski podržana,

bivajući živa,

prolazeći kroz ovo,

i sva slijedeća iskustva

i sve njihove udžbenike?

Šta ako sam istinski podržana,

u svim dimenzijama,

vremena,

prostora,

materije

i duha,

bez da to moram da

zaslužim,

zaradim,

kompenzujem i vratim,

osvjestim?

Šta ako sam voljena,

samo jer

JESAM

...

?

I zaista - Šta ako sam voljena i podržana samim time jer jesam to što jesam i šta ako je okej sve što jesam, sa svim svojim dobrim osobinama ali i manama, i nesavršenostima? Ovo je moje glavno pitanje ovih dana i odgovor je uvijek da, voljena sam zapravo. Samo je ponekad potrebno malo vremena i truda, da se toga prisjetim. I izazovna iskustva, da me ponovo vrate u ljubav.

A ljubav, ljubavno oko, glas pun ljubavi, njega je uvijek moguće pronaći u nama, sve što je potrebno da se on pojavi jeste potražiti ga u sebi. Kada se pojavi osuđujući glas potrebno je potražiti njegovu suprotnu stranu, okrenuti loptu na drugu stranu, jer glas ljubavi i glas kritike su zapravo neodvojiva cjelina, svako sa svojim prednostima i manama, i svojom svrhom.

Do nas je, na kraju, kojoj strani ćemo dozvoliti da upravlja našim životim i našim djelima. Ja biram danas, da ljubav vodi moj unutrašnji svijet i mene. I možda ako više nas izabere da ljubav vlada u nama i upravlja nama, možda jednog dana doživimo da to vidimo i u našem vanjskom okruženju, da ljubav počne vladati svijetom. Zato hajde da krenemo polako, korak po korak, ljubavni pogled po ljubavni pogled.

Hvala ti na svjedočenju i što čitaš moja pisma.

S ljubavlju,

Dženita

Putujući kroz život otkrila sam da mnoge meni neugodne stvari u njemu ne mogu promijeniti, ali mogu utjecati na to kako ću gledati na te stvari ili događaje. Kada sam ponovo otkrila slikanje u svojoj tridesetoj godini, sjetila sam se i tog dječijeg, razigranog pogleda na svijet. Jer, kao djeca, sigurno se sjećaš, gledali smo na svijet drugačije, nekako bezbrižnije i ljepše. Barem svi mi koji smo imali privilegiju da imamo koliko toliko siguran dom i roditelje koje su nas, na kraju svih krajeva, ipak podržavali i brinuli se za nas, te nam osigurali taj, u većoj ili manjoj mjeri, bezbrižni život. To je bila ujedno i jedna od mojih prva lekcija iz oblasti magije - ja zapravo mogu da biram naočale kojima ću da gledam na svijet i na svoj život.

Više o tome pisala sam u tekstu: Kako se odnosim prema životu?, ali bit je da ja mogu da da biram da li će moj život biti magičan, ljubavan, lak, jednostavan, obilan, ili šta god je to što ja želim. Glavno pitanje je: šta želim da stvorim od sirovog životnog materijala koji mi dolazi u iskustvo i koju priču želim da ispričam svojim postojanjem?

Ja sam izabrala za sebe da želim da vidim i stvaram magiju. U nastavku dijelim s tobom svoje iskustvo, i kako sam došla do magije u svakodnevnici.

*****

Prva stvar koju je bilo potrebno uraditi je zapitati se - šta je uopšte magija za mene? Jer ne podrazumijevamo svi istu stvar pod istim pojmom.

Otkrila sam nekoliko stvari:

• Kada kažem da je nešto magično, mislim na svaki za mene “savršen”, magičan trenutak - trenutak transformacije, nježna ptica najljepših šarenih boja, njegov prvi poljubac koji na tren zaustavio je kretanje zemlje za mene, kada pustim glas iskreno i na moj način umjesto da gušim svoju istinu, orgazmični užitak, jelo napravljeno baš po mojoj mjeri, prirodni tok stvari, ono nešto više što osjećam da postoji iza svega, nevidljivo, sveto, dodir zemlje bosim nogama. To su trenuci koje me preplave toliko svojom ljepotom da na tren zaustave um. Tada um postane suvišan. Ili izađem skroz iz uma. To je i osjećaj prepuštanja iskusnom plesnom partneru. Flow.

  Kroz istraživanje šta je magija za mene shvatila sam da je to svaki snažni trenutak u kojem um ne učestvuje, u kojima dotaknem i živim dušu, zaboravim na sada i ovdje, na trenutak odem u neku drugu dimenziju. Suprotnost ovome bi bila zapravo trauma. Stoga ovdje želim da spomenem i tijelo. Jer sve ono što zovem flowom, magijom i savršenstvom su izvantjelesna iskustva. Ali naše tijelo je ono koje nam zapravo omogućava da iskusimo i osjetimo magiju života, spektar svih emocija, bol, tamu, prolaznost bez kojih ne bismo cijenili sve ove magične trenutke.

  Jedno bez drugog zapravo ne ide. Ovo ljudsko, tjelesno iskustvo sa svim izazovima u njemu, nam je zapravo dato, da bismo izazove alhemisali, nerazrješne energije razrješili, i svjesno živjeli magiju. A kada putujemo magičnim svjetovima, mnogo je zdravije putovati njima dok smo ukorijenjene u naše sočno tijelo i u potpunosti prisutne sa njim.

• Negdje sam pročitala da je magija zapravo fascinacija. Fascinacija je emocija.

  Biti fascinirana znači osjećati se punom života i zainteresovano za život i sa željom da naučimo što više o našem izvoru fascinacije. I svakog fascinira nešto drugo i nema ograničenja u tome šta može biti predmet naše fascinacije

  Biti fascinirana i očarana su sinonimi. I fascinaciju možemo svjesno da izaberemo.

  Za mene je magija sve ono što izaziva “awe” ćuđenje, divljenje. Diviti se nečemu. Sebi, drugima, danu, uspjesima i izazovima, životu. Najviše sam fascinirana životom. Jer u njemu nalazim magiju na svakom koraku. U njegovoj tami jednako koliko i u njegovoj svjetlosti. I ta fasciniranost životom me vodi svaki dan. Zapravo najdraža svakodnevna aktivnost mi je upravo pronalaziti fascinaciju u onome što jeste, jer, po meni, tu se upravo krije magija života - u našem neposrednom okruženju, u našem polju. U pogledu ulične prodavačice, u otkucajima srca, u osmijehu slučajnog prolaznika, u suzi koja klizi mi niz obraz ili u kapi kiše koja klizi niz neoprani prozor jer se domaćica zaigrala sa pletivom.

  Često imamo te snove i želje koji su negdje tamo daleko, u drugo vrijeme, u drugim svjetovima, u drugim gradovima, ali da li zaista i istinski vidimo sve što već imamo tu, ispred NAŠA DVA OKA? I koliko može da se produbi taj pogled, koliko slojeva moje stvarnosti zaista postoji? Možda nije stvar u postizati više, nego samo vidjeti dublje, sve ono što već jeste tu.

Kada sam dobila odgovor šta je za mene magija, krenula sam u istraživanje, šta je drugima magija, i šta je zvanična definicija magije. Magija prema nekim definicijama je kreiranje promjene, mijenjanje svojih trenutnih okolnosti ili okolnosti drugih. “The art of influencing events” i “improving one’s own circumstances”. Ja bih jednom rječju rekla - izlazak iz uloge žrtve i ulazak u ulogu onog ili one koja piše svoj život, bira svoj život, kokreira svoj život zajedno sa Univerzumom.

Jedna važna lekcija koju sam naučila što se tiče promjene jeste da svaka promjena mora za mene ići iz mjesta prihvatanja i obilja, a ne nedostatka i popravljanja. To sam nazvala fino oblikovanje - prvi korak je prihvatiti mane, unutrašnju ili vanjsku ružnoću, okolnosti koje nam se ne sviđaju, neugodne emocije. Samo gledanje u neugodno, bivanje sa tim, nekad je sasvim dovoljno. Bivajući sa tugom npr. prihvatanjem njenog naleta, i puštanjem da bude proživljena, ona se odjednom pretvori u morski talas, koji nas okupa, a poslije kojeg se pojavi sunce i radost ili duboka ljubav. Ako smo dovoljno dugo sa bijesom, i damo mu slobodu da budu, možemo u njemu pronaći novu životnu, pokretačku energiju koja ima svoju misiju. Ulazeći u proces prihvatanja nekih tjelesnih ili mana ličnosti, učimo da prihvatimo nesavršenost života, ali možemo pronaći i ranu koju je potrebno prvo iscijeliti, izvor bola, i hiljadu priča koje rana nosi sa sobom.

Tek onda možemo pristupiti drugom koraku, samoj promjeni trenutnih okolnosti ili magiji po zvaničnoj definiciji magije. Npr. imam manu da kritikujem druge, ali moram prvo prihvatiti tu manu na sebi, i otkriti izvor zašto to radim, i odakle sve to potiče, i ne krije li se možda tu neka moja lična rana, pa onda ako i dalje želim da to promijenim pristupiti promjeni.

Ili potrebno je prvo prihvatiti moje tijelo onakvo kakvo jeste, kakvo god da je, što je nekad mnogo teže od samo otići na trening i smršati pomoću neke dijete, pa tek tada (ako i dalje uopšte želim da promijenim svoje tijelo) mogu eventualno poduzeti neke akcije, iz mjesta obilja - poput čega želim više - više života, više zdravlja, više osjećati se ugodno u tijelu itd. Ili nisam zadovoljna svojim životom kakav je sada - potrebno je prvo pogledati u ono što jeste, možda i pronaći zahvalnost za neke dijelove, a onda krenuti korak po korak, malo po malo, ka kreiranju onog što istinski želim.

Promijeniti svoje okolnosti možemo na mnogo magičnih načina. Zato volim magiju, jer nam ona vraća našu ličnu moć u naše ruke. Nismo više žrtve i nijemi posmatrači našeg života, već ona koja kroji svoj život po svojoj mjeri.

Jedan od načina promjene vlastitih okolnosti jeste upravo promjena konteksta ili perspektive, načina gledanja na život, koji sam spomenula na početku. Jedan sjajan alat koji volim da koristim su bajke. Umjesto strašne, neugodne, mučne svakodnevnice, svoju trenutnu situaciju možemo da prevedemo u bajku ili omiljeni film/knjigu i pokušamo pronaći slijedeći smisleni korak ili fazu priče. Svjesno tražiti fascinaciju u životu, u njegovim mračnim i svijetlim trenucima, ili čuda, je isto tako sjajna stvar. I bilježiti sve te magične trenutke i trenutke koji u nama izazivaju fascinaciju.

Moglo bi se reći da je i prihvatanje okolnosti takve kakve jesu, uz inspirativnu akciju nakon prihvatanja (ukoliko je to uopšte potrebno) isto jedan od načina promjene svojih okolnosti. Sjajno pitanje za postaviti sebi u ovakvim situacijama bi bilo - Šta ako se nijedna okolnost u mom životu ne može promijeniti, kako svejedno mogu kreirati radost, obilje, sreću, zadovoljstvo za sebe danas? Umjesto onog što ne mogu, šta je zapravo ono što mogu uraditi sada i ovdje?

Bilo koji vid kreiranja je isto tako način za stvaranje magije, jer kada kreiramo stvaramo nešto novo plus uvijek je to praćeno i nekim novim, promijenjenim stanjem svijesti. Samim činom kreiranja možemo često, samo prateći intuiciju, alhemisati bol u novu svjesnost.

Najdraži način aktivne promjene mi je promjena kroz 1000 malih koraka, svaki dan po jedan mali korak kojim će moj unutrašnji muškarac doći do ispunjenja želje moje unutrašnje žene.

Kao što vidiš svjesno kreiranje promjene uopšte ne zahtijeva mnogo truda, napora, rintanja i može zapravo biti nježno i lako. A može postati i jako magično i posebno ako tome još dodamo ritual, misteriju ili igru ili sve ono što je tebi uzbudljivo i oko čega si strastvena. Ja npr. volim vještice, pa sam onda umjesto da pišem poeziju, to nazvala kreiranje čini, a umjesto da se povezujem sa platnom kroz slikanje ja sam zapravo počela raditi divinaciju i svom već magičnom životu na taj način dodala jednu novu dimenziju, još više uzbudljivu i još više užitkom ispunjenu.

Kada sam počela raditi sve ovo, počevši od namjere da vidim i živim magiju, kao najvažnijeg i prvog koraka, moj život i svako iskustvo u njemu, je postalo jednostavno magično. To ne znači da nemam izazova i da sam uvijek sretna, već da je uvijek ili sve baš po mojoj mjeri ili učenje, proces, jedno putovanje heroine, avantura i na svom kraju rast, a ja mnogo volim da učim iz knjige života i putujem njenim stranicama.

Ako si i ti otkrila magiju u svom životu, piši mi, baš bih voljela da čujem tvoju priču i tvoje iskustvo. Ako još uvijek nisi skroz tu, možda te inspiriše ovaj tekst i pronađeš nešto za sebe. Piši mi i u tom slučaju, šta si isprobala i kakav je bio rezultat za tebe?

S ljubavlju,

Dženita

Dobrodošlica proljeću

Puštam čudovišta iz moje

glave da istope se

zajedno sa posljednjim snijegom,

prizivam crveno cvijeće,

plodno lišće i rasplesane ptice,

melodiju proljeća i

zagrljaj sunca

da ugriju mi krv

(koja se možda malo

ohladila tokom zime).

Želim dobrodošlicu

proljeću i novim

listovima knjige mog

života koje ću tek

da ispišem,

želim dobrodošlicu životu,

neka proteče kroz mene.

I neka tako bude...

*****

“Spring: a lovely reminder of how beautiful change can be.”

Upravo ova rečenica opisuje prošli ciklus, koji sam nazvala ciklus rasta.

Svake godine, otprilike u ovo doba, kada sunčeva svjetlost postaje sve duža i češća i behar se počinje rađati praćen mirisom zelenog lišća, mene obuzme osjećaj anksioznosti i neugodnosti u tijelu. Kao da preko zime zaboravim na tijelo, što ima smisla jer za mene i jeste najmirniji period, period sa možda i najmanje pokreta u godini, i onda sunce kaže hajde ustaj, vrijeme je za buđenje, a ja apsolutno nisam spremna. Pored toga osjećam se uvijek tako debelo. Pretpostavljam da odatle i potiče potreba za smršati do ljeta, i početi trčati. Sve te klasične priče koje mi se vrte u glavi od kako znam za sebe.

Ove godine, poučena prethodnim godinama, ipak znam malo bolje. Shvatila sam da potreba za akcijom i pokretom potiče od aktivne energije u vazduhu, energije rađanja, životne, pokretačke energije. Ptice raspjevano plešu vazduhom, cvijeće se budi i isteže se iz svog zimskog kreveta, ljubav odjekuje gradom. Naravno da kada mi je polazna tačka nedostatak i popravljanje mene, da je ta pokretačka energija koju udahnem kada ujutro, poslije spavanja, otvorim prozor, okrenuta upravo ka tome - popravljanju i ispravljanju mene.

Ali kada tog nedostatka nema, i kada sam zapravo, kao ove godine, nježna prema sebi, svom tijelu, i polazna tačka mi je prihvatanje - ostaje čista pokretačka, životna energija koja se umjesto toga može usmjeriti u zaljubljeni ples, lepršavu poeziju, slike koje hrane dušu.

Shvatila sam i da tromost koju osjećam nije uopšte posljedica mog debelog tijela, koje je zapravo savršeno takvo kakvo sada jeste, nego je ostatak zime, teret koji sam ponijela iz podzemlja. To je samo prirodan osjećaj koji se javlja kada prelazim iz perioda starice, mudre žene, pa i smrti, u period tek rođene bebe, nevine djevojčice i naivne djevojke.

Šuma me je jutros upravo podsjetila na važno pitanje - kako se Persefona, nakon boravka u podzemlju može ponovo vratiti u nevinost proljeća i nježni majčin zagrljaj? Kako se poslije bure, težine dubokih sjena, vatrene ljubavi, vratiti milovanjima mekane ljubavi, svjetla, božanskog?

Odgovor se sam nametnuo, naročito jer su se ove godine spojila tri religijska posta - detoks duše i tijela je taj koji potreban da bih se oslobodila tromosti, tereta zime i umora, koji sam zapravo tako lijepo i jasno osjetila sa buđenjem prvih proljetnih dana.

Tako mi je intuitivno i sasvim spontano i počeo ciklus, sa unutrašnjim i spoljašnjim čišćenjem i tako se i lijepo završio.

Ispovijest

Osim što sam oprala prozore i uredila stan, svjesno jela i vratila se svakodnevnoj jogi, fokus mi je više bio (potaknuto spontanim događajima) na unutrašnjem čišćenju i slaganju.

Bio je ovo ciklus nekih stotinu grešaka, mojih ličnih postupaka kojima jednostavno nisam bila zadovoljna - zaboravila sam Miji napraviti kolač za školu, iako je bio njen red da taj dan počasti djecu, dala sam nekoliko savjeta ženama sa kojima sam u dogovoru da savjete zapravo ne dajemo, griješila sam u jeziku, u komunikaciji, u odnosima. I ono što sam uradila je zapravo vrlo jednostavno i oslobađajuće - prihvatila sam greške i oprostila sebi.

Na ovom mjestu želim da ti ispričam jednu priču. Kada sam bila djevojčica živjela sam jedan period u jednoj izrazito katoličkoj njemačkoj pokrajini. Imali smo jutarnje molitve u školi, sva djeca prije polaska u školu imala su svoju prvu pričest, često smo odlazili u crkvu i organizovali bi se dani kada bi čitav razred išao na ispovijest.

Ja nisam učestvovala u svim tim, za mene tada magičnim, događajima (osim u jutarnjoj molitvi, mada sjećam se da sam i oko nje bila zbunjena), ali ovo zadnje mi je naročito padalo teško. Mislila sam - zašto meni nije dozvoljeno da se ispovijedim, i ja želim da mi neko oprosti moje grijehe, da se oslobodim tereta, i meni je teško. Stoga sam sa svojih sedam godina počela sama da se molim svom Bogu. Negdje sam usput već bila naučila i pokupila (vjerovatno u jednoj od mojih posjeta crkvenim misama) da je odnos sa bogom ionako privatan, da svako od nas ima odnos s njim, i da nas bog sve čuje. Zato bih, kada god sam osjetilu potrebu, sklopila ruke, naslonila se na ivicu prozora, pogledala u nebo i počela pričati sa njim, starim mudrim djedom sa sijedom bradom. I osjećala sam se lijepo i uvijek bih dobila neki odgovor.

Slika boga se od tada promijenila za mene, nije kruta, fleksibilna je i promjenjiva, i možda će se još mijenjati tokom mog života, što obožavam, prestala sam gledati kroz prozor i u nebo, i dijalog se više okrenuo ka unutra i tu božansku energiju sam počela zvati nekim drugim imenima, ali bog i ti naši razgovori su uvijek ostali u meni. Pričala bih mu o simpatijama, obraćala mu se kad god mi je bilo teško, srce slomljeno, a naročito kada sam imala velika pitanja i trebala donositi velike odluke. Odgovor nikad nije izostao i uvijek je bio pravi. I dan danas je tu, s tim da se ovih dana uglavnom molim kroz slikanje.

Ono što je takođe ostalo je ispovijedanje sebe - taj trenutak ogoljenosti, sirove iskrenosti sa sobom, pred bogom. I osjećaj koji me uvijek oblije, jednostavno sam od sebe, kada se božanskom ispovijedim - lakoća oprosta. Sva težina spadne, i sunce me pomiluje, vazduh me zagrli, a zemlja me ušuška.

Upravo ovog osjećaja i ove vrste iskrenosti sam se podsjetila ovaj mjesec, i jednostavno svaku grešku, sve što sam osjetila kao grijeh, grešku, neuspjeh, whatever, sam oprostila sebi.

Sa mislima je bilo malo teže, jer kritičnih i grubih misli, nisam uvijek svjesna i često i dalje upadnem u njihovo kolo. Ipak, na jednoj od naših radionica slikanja, prisjetih se muze, plesne partnerice ponekad nemilosrdnog unutrašnjeg kritičara. I sjetih se da iza svake grube misli, možemo, ako je svjesno potražimo, pronaći i jednu nježnu i razigranu, kako se stidno krije sa gorućom željom da bude viđena, saslušana, doživljena.

Tako se imposter sindrom koji sam osjetila u ateljeu Slobodnih Žena, pretvorio u oslobađajuću dozvolu i prihvatanje - dozvolu da ja budem sve što ja jesam, ali i da drugi budu sve to što oni jesu.

I odmah sam lakše disala, i odlučnije hodala zemljom. Uvidjela sam koliko rast zapravo može biti čaroban, ako poslije neugodnog dozvolimo sebi iskrenost, ispovijest i dijalog sa nježnim unutrašnjim (ili vanjskim) glasovima.

Unutrašnja djevojka

A kada se Persefona oslobodi tereta podzemlja, umije svetom vodom sa tek procvalog proljetnog cvijeća, vrijeme je i da se onda otvori za novo.

To je čini mi se svrha čišćenja, ne čišćenje da bismo zauvijek ostale prazne, već oslobađanje prostora za uljevanje novih životnih sokova i šarene proljetne energije, koja nas od onda sama od sebe gura da i same stvaramo novo. Dopuštanje životu da se ulije u nas, i proteče kroz nas, kako bismo život stvarale oko nas.

Ovaj mjesec me je naučio da to nije jednokratan postupak, u smislu “samo” otpustim sve i spremna sam za novo, već više ponavljajući ritual, ples u kojem otpuštam i propuštam valove težine koji nadođu, a onda se otvorim za poeziju proljeća, poput disanja, repetitivnih izdaha i udaha, te se prepustim njenom vodstvu koje mi na uho šapuće slijedeće korake.

Moja unutrašnja djevojka voli igru, zabavu, misteriju, avanturu, putovanja, umjetnost, knjige, crveno cvijeće, voli biti svoja, jednostavna i prirodna, ali i zavodljiva i strastvena, ljubavna i upravo tome se prepuštam ovih dana do novog ciklusa i novih događaja.

A kako si ti? Kako se ti stvarno osjećaš? Piši mi ili zakaži sastanak sa svojim bogom i ispričaj mu ili njoj, sve što nosiš na duši.

S ljubavlju,

Dženita

Kod moje prve slike koju sam naslikala u Ateljeu Slobodnih Žena, namjera mi je bila da nađem svoj lični proces. Istraživala sam šta je ono što volim, kako volim da kreiram sliku. Ono što sam pronašla je da postoji razlika između prvo nacrtati kompoziciju pa onda popunjavati prostor onim što nazivam moj stil (boje, oblici, linije koje volim ili koje intuicija odabere), što je isto opuštajuće i možda i lakše, i onog što je meni trenutno teže, da prvo ide ženska energija, emocije, divljina, intuicija, a onda da ON u meni, ta muška energija, zapravo služi i podrži žensku, i nekako napravi oblik i kompoziciju na osnovu toga. Kao npr. u prirodi rijeka zapravo oblike, nije da je tu prvo korito u koje se rijeka samo izlije. U ovom drugom načinu osim što dopuštam svojoj ženskoj strani da bude, vježbam i zdravi muški princip, kako on može nježno da podrži nju.

Tako da je ova slika najviše slika o istraživanju mog kreativnog procesa i zaključcima koje sam izvukla iz tog istraživanja.

Osim toga otvorila se i tema tame, i velikog zaboravljanja. Tama ponovo kao ženska energija, u smislu plodne tame, tama koja donosi život, a veliko zaboravljanje je tama koja nas obuzme kada uđemo u odraslost i počnemo zaboravljati ljubav, prijateljstva, maštu, muzu, u smislu “negativne” tame, koja više donosi smrt nego život.

Tu je i simbol kruga, kao moćni simbol cikličnosti i generalno ženske mudrosti.

Nacrtala sam i jednu žutu granu ispred kruga, i počela je da me iritira i ostavila sam je tu da nastavi da me iritira. Shvatila sam da je linearna i maskulina, naspram kruga, i shvatila da baš ovako ja trenutno vidim svijet, život, obilje ženske mudrosti koja se krčka u pozadini, i živi i dalje, i raste i razvija se, ali je ne vidimo od linearnih, muških obrazaca i načina, od moranja i trebanja i kutija u koje trebamo da se utrpamo.

I ovdje se ne radi bukvalno o ženama i muškarcima, već više o energiji npr. Sve što trebam da uradim vs. sve ono što bih voljela i željela da uradim.

Odlučila sam da i maskulini simbol popunim svojim šarama i nisam se osjećala uopšte ugodno dok sam crtala unutar strogo određenog okvira. Ono što se još desilo da i oni moji prirodni pokreti kistom su počeli da izgledaju vještački, i ograničeno.

Desilo se i da svjetlo koje raste iz organskog, je počelo da želi da raste još više i širi se, i još više se ispružilo, kao posljedica tog guranja ženskog u kutiju., što me je dovelo do uvida da u isto vrijeme dok se potiskuje žensko, u nekom drugom svemiru, dijelu svijeta, ili realnosti, možda i u našoj podsvijesti, raste potisnuto. Što znači da istovremeno dok vlada energija bijelog senilnog privilegovanog muškarca koji samo gleda svoje interese i samo ga zanima novac, negdje drugo, istovremeno raste i razvija se njegova suprotnost, mudra žena, puna života, u ljubavi, plesu i zajedništvu. U velikom mraku, potisnuta svjetlost raste, sve dok jednog dana ne dođe do tačke preljevanja, kada počinje izlaziti na sve strane i prevladati. Tako onda sve u krug, svjetlost se prelije u mrak, pa se mrak ponovo prelije u svjetlost, jedan veliki udah i izdah, kontrakcija i ekspanzija.

Još jedna tema koja se otvorila je reclaiming the mirror - uzeti sebi ponovo svoje lice.

Krenulo je sve sa pričama koje su mi dolazile u polje, da naše lice zapravo nije naše, više je poznato drugima nego nama samima, jer mi svoje lice ne vidimo, već samo gledamo lica drugih. Kada i vidimo svoje lice, recimo u ogledalu vidimo ga obrnuto, na fotografiji iskrivljeno, u vodi nejasno, zamagljeno. Naše lice nije ni napravljeno da bude za nas da ga vidimo. A s druge strane, sa erom selfija smo postali toliko fokusirani na to naše lice i generalno postoje opšteprihvaćeni standardi kako tačno naše lice i tijelo trebaju da izgledaju kako bi bili valdini u našem društvu.

Kod reclaiming the mirror radi se o tome da je ogledalo simbol patrijarhalnih standarda, moranja i trebanja, a ne ono što mi istinski želimo ili jesmo. Vrijeme je da mi vratimo naše lice ( a i naše tijelo) sebi. Vrijeme je da i ja lično vratim svoje lice i svoje tijelo sebi, i onome što ono istinski jeste, a ne da ulazim u ranking, uspoređivanje sebe sa drugima, već u linking, povezivanje sa sobom.

Pitala sam i vas, šta vi vidite u slici, i ovo su vaši odgovori:

“Vidim: Portal, I have respect for it, but not sure if it scares me or not. I would like to step in. Naziv bi bio Zaron u nepoznato ili portal osjećanja.”

“ I see an eye and portal to some other world, it is beautiful. Oko, portal, ali i suncokret... život, proces... čak me malo podseća i na onaj simbol gde zmija sebi grize rep, to beše simbol za večnost, za ciklus ili tako nešto... ima neku dubinu, baš, mnogo je dobro odrađeno ovo plavetnilo u središtu, koje baš izgleda kao da te nešto uvlači unutra dok prolaziš kroz portal, a taj portal kao da se nalazi u nekoj začaranoj šumi, iza nekih magičnih biljaka i onda se tako izgubiš i kad te neko pozove, ti se cimneš i dok se vraćaš u realnost ide onaj zoom out gde je sve to zapravo u jednom oku. Oko kao portal u drugi svet i druge dimenzije. Prelepo... halucinacije pred opojnim suncokretima ili tako nešto. A ne znam kako bih je nazvala...Sad kad je pogledam nakon naše priče, podseća me i na proces oplođenja jajne ćelije, jajna ćelija je portal, lišće spermatozoidi, celokupna slika materica...”

“Get lost, go through the portal is calling. To mi dolazi.”

“Uvek sam tu, osetićeš moje prisustvo kroz mirise čedo moje. Nazvala bih je “portal” i “tvoje mesto.”

“Colorful flow into the uknown. Putovanje duše. Ne čini mi se završena a i ne mislim da ikada treba da bude… bilo bi divno da npr. putuje od jedne duše do druge i da svako doda nešto svoje i proslijedi dalje za koga osjeti da treba da je ima”

“Portal u dubinu nesvesnog ili kosmička vizija života i energije - zrači snažnom energijom. Centralni tamnoplavi krug deluje kao bezdan ili oko univerzuma, dok su svetlucave forme oko njega pune života i kretanja. Kombinacija boja stvara dinamičan kontrast između topline i hladnoće, vatre i vode, života i praznine. Slobodni potezi dodaju osećaj sirove emocije i spontanosti. Mene baš asocira na portal, sad od toga da li je ka unutrašnjem svetu, ili ka univerzumu (spoljašnjem), zavisi i naziv.”

Ono što mi je dodatno zanimljivo i inspirativno je taj ljubavni trokut, odnos slike, kreatorke i one koja sliku posmatra. Uvidjela sam da su odnos slika i umjetnica, i slika i posmatračica skroz drugačiji, i da ono što meni slika govori, ponekad nije isto što govori onoj koja ju posmatra. U ovom trenutku, kada uđe u odnos sa posmatračima, slika dobija ličnost za sebe, i sa svakim novim bićem s kojim ulazi u odnos počinje da ima drugačiju priču i možda i drugačiju lekciju, drugačije učenje.

Tako da sam ja dobila još jedno novo učenje, nakon što sam pročitala perspektive drugih, a to je da sam se toliko fokusirala na iritaciju, donji dio koji simbolizuje patrijarhat, da mi je skroz iz fokusa izašla ženska mudrost i portal koji se rađa i raste. Do te mjere da sam sliku čak nazvala “The Itch”, iritacija, koja nam ne da vidimo svu ljepotu ženskog.

A šta ti vidiš u ovoj slici? Koje emocije ili priču budi u tebi? Piši mi. Radoznalo iščekujem tvoj odgovor.

S ljubavlju,

Dženita

Imam neke stare zapise iz 2023. koje nisam stigla nikad urediti i objaviti. Bilo ih je mnogo i previše i prebrzo, neuzemljeno. Od tada sam usporila i polako pronalazim svoje uzemljenje, pa sada zapisi isplivavaju lagano, jedan po jedan. Ovaj zapis je jedan od njih.

Na početku mjeseca maja krenula sam na avanturu istraživanja moje lične magije.

Pitala sam se šta uopšte znači ovaj pojam i koja je to moja lična magija? Prva stanica je bila istražiti riječ magija - šta je magija za mene i šta generalno mislimo kada kažemo magija?

Došla sam to zajedničke tačke mog pojma i onog generalno prihvaćenog mišljenja a to je zapravo riječ fascinacija. Volim tkanje života u svakom njenom obliku i boji, pa mi je tako i ovo vodstvo od jedne do druge velike riječi baš slatko. Volim magiju riječi.

Fascinacija dalje znači probuditi nečiji interes ili radoznalost, očarati nekoga. Otkrila sam i da je fascinacija ta emocija koja se budi u nama, a koju obično budi neki predmet, stvar, događaj, iskustvo. U srednjem vijeku za vrijeme lova na vještice, fascinacija je zapravo bilo krivično djelo smatrano činom magije i posljedica toga ako se recimo ti ili neko tvoje dijelo, osobina, nađete kao predmet fascinacije nekome drugom, je bilo vješanje, to jeste tvoja smrt.

To bi bilo mnogo zanimljivo pogledati u današnjem kontekstu gdje mnogi influenseri zapravo rade upravo to, u nama ili kod njihovih pratilaca bude upravo to - očaranost, fascinaciju. I ono što se dešava sada je, ne njihova smrt, zahvalna sam naravno na tome, ali zapravo neka naša duševna smrt, ukoliko je ta fascinacija velika. U drugima vidimo nešto bolje, savršenije, ljepše od nesavršenih, malih, bezvrijednih nas. Čini mi se da je to kuga našeg doba ili barem ovih par posljednjih godina, taj konstanti osjećaj nedostatka i rangiranja.

Suprotno od rangiranja bi bilo povezivanje. Traženje zajedničkog sa drugima, zajedništvo. U svakom ženskom krugu u kojem sam bila, iako često ispliva i rangiranje, uvijek prevlada zajedništvo. Sve dođemo u krug sa istom temom, istim izazovima, a neke od nas čak i nose medicinu upravo za ono što drugu osobu trenutno muči, pa na taj način možemo da inspirišemo jedna drugu.

Zajedništvo je nešto što vidim da isplivava i kod mene, kao posljedica godina izolacije. I mnogo joj se radujem.

Da se vratim na fascinaciju. Nema ništa loše u biti fascinirana drugima, životom, svijetom, postojanjem. Ali da bi fascinacija bila zdrava, čini mi se da treba prvo otkriti fascinaciju u sebi, sobom. To nazivam ličnom magijom. Biti fascinirana, očarana svojom posebnošću, svojim vještinama, svojom mudrošću, svojim uspjesima, svojim vrelom fascinacije.

Moja lična magija je ono što izaziva fascinaciju u drugima, ono što mene čini posebnom, moja medicina.

I znaš li koja je najljepša i najmagičnija stvar kod naše lične magije? Da kada je mi ne vidimo, kada je nismo svjesne, kada smo na najnižem dnu, u najvećem mraku, ona i dalje sija u nama, iz nas. Tad se čak šta više možda i više primjeti jer je u velikom kontrastu sa tamom u kojoj se nalazimo.

Ali nažalost i paradoksalno potrebne su oči osobe koja je već spoznala svoju magiju da bi magiju i vidjela i prepoznala ili oči ljubavi koja vidi kroz sve zidove.

Pa, kako onda mogu postati osoba koja vidi svoju ličnu magiju?

Mogu ponekad posuditi oči ljudi koji je vide u meni i povjerovati im. Mogu te iste oči pronaći u sebi. Postavljanjem namjere i slušanjem svoje intuicije. Ili pitaj svoje pretkinje, nekad je čak dovoljno i samo to. Nekad su stvari zapravo jako jednostavne. Nekad je dovoljno reći da želim da otkrijem svoju ličnu magiju i onda se otvoriti i ogoliti za primanje.

Meni recimo ovaj mjesec je bilo dovoljno samo to. Papir, olovka, omiljeni način i namjera. Da otkrijem svoju ličnu magiju. I otkrila mi se - pogodi kako - na magičan način.

Pitam se, šta bi ti uradila danas, koje odluke i izbore donijela kada bi primarno vidjela i bila fokusirana na svoju magičnost? Istinski je vidjela i čula.

S jedne strane naravno dopustiti boli da postoji, izazovima da se odvijaju, ograničavajućim uvjerenjima da nas guše, ali šta ako bi iznad svega toga stavila sliku svih svojih uspjeha, mogućnosti, potencijala, vještina, svoje važnosti, i sposobosti, pitam se da li bi danas mozda uradila nešto drugačije? Da li bi se više usudila da se samo raduješ i budeš u miru? Da li bi ti bilo dovoljno samo sve onako kako jeste bez želje za više ili manje? Da li bi umjesto da se brineš, kočiš i gušiš, i neodrživo koristiš svoju životnu energiju zaplesala magični ples sa vazduhom, suncem, praćena cvrkutom ptica?

Probaj i Piši mi.

I sjeti se ponekad da i ti popiješ koji gutljaj iz bočice tvoje lične magije, tvoje medicine. Jer obično ono za čime najviše čeznemo, sjedi godinama u nama i čeka da bude viđeno.

S ljubavlju,

Dženita

U našim ženskim krugovima često pričamo o davanju savjeta. Često u krugu pročitam Učenja Crvene niti, koji u jednom dijelu kažu - “svako drži svoj dio crvene niti”, i “ja svjedočim tebi, ti svjedočiš meni”. U krugu svako drži svoj dio crvene niti, ili čitavo klupko crvene vune, dok ostali svjedoče njoj. Tada je njen red da priča i dijeli sebe, a naš da slušamo i svjedočimo njenoj priči. Volim pročitati ova učenja kao podsjetnik, jer nije nešto što prirodno radimo i što nam prirodno pada u svakodnevnici.

I sama, nakon šest godina podsjećanja i vođenja ženskih krugova, i dalje impulsivno, bez razmišljanja dam savjet, pa čak i u trenucima kada to niko od mene ne traži. Ovo je čini mi se dio naše kulture (i ne samo naše, i brazilci to provjereno rade!), da jedna strana iznosi svoje probleme, a druga odgovara davanjem savjeta. Često je i davanje savjeta u situacijama kada neko vidi neki nedostatak ili problem na nama, pa nam taj savjet daje bez da smo to tražili ili da uopšte mi mislimo da imamo problem.

Navika onda postane da automatski, kada osjetimo nečiju bol, ili još gore, kada vidimo neku manu, želimo da je odmah sklonimo i tako ulazimo u ulogu spasitelja, njegovatelja. Ja mislim iskreno da su žene na balkanu rođene pripovjedačice i iscjeliteljke i da našoj duši nedostaje to pričanje priča, i pravljenje medicine, te da smo tu našu osobinu “pogrešno” usmjerile u davanje savjeta i popravljanje drugih.

Istinski vjerujem da na kraju ovog lanca, odnosno početku, negdje jako duboko, se u svakoj osobi nalazi čista iskrena ljubav, empatija, i iskrena, sirova ljudskost. Ono što iskrivi ovu ljubav, i samim tim je čini toksičnom jesu, po meni, naučeni obrasci i uvjerenje da bol i mane su nešto loše (ili generalno sva stara priča o lošoj tami, dobroj svjetlosti, o nebu i paklu, lošoj vještici i dobroj vili itd. itd.) pa samim time moramo to nešto ispraviti, riješiti, nekome pomoći da se pročisti, izađe iz pakla i tako dalje.

Ja ovdje vidim problem u više aspekata. Prvi bi bio to prelaženje granica. Davanjem savjeta na nečije probleme, izazove ili bol, ulazimo u lični prostor osobe i dajemo sebi za pravo, da tu nešto uređujemo, po našim pravilima i našem ukusu, bez da smo uopšte dobili dozvolu da uđemo u taj lični prostor.

Druga stvar koja je problematična jeste što rješavanjem tuđih problema i spašavanjem drugih, njima ne dajemo priliku da osjete bol, uzimamo im iskustvo bola. A bol i tamna strana života, izazovi su esencijalan dio ovog našeg životnog iskustva.

Ovdje mi je važno napomenuti i da postoje dvije vrste bola, jedna koja je esencijalna i životna i patnja koju sami sebi stvaramo i koja je suvišna i bespotrebna, te koju rado možemo izbjeći. U ovom tekstu pričam o ovoj prvoj vrsti.

Mi moramo da imamo mane, koje će zauvijek ostati dio nas, da bismo naučili prihvatiti sebe i druge, mi moramo da griješimo da bismo rasli, mi moramo da osjetimo bol, i neugodu, da bi se razvila npr. naša strast i pokrenula životna energija, mi moramo da padamo da bismo naučili hodati. Sve je povezano, i postoji u zajedništvu.

Treća stvar, koju sam naučila posljednjih godina je, da ljudi i kada dijele svoje probleme, uglavnom i u 99 posto slučajeva, uopšte ni ne traže rješenje, i ne žele da mi iscjeljujemo njihovu bol, već želimo prostor u kojem možemo da izrazimo bol, sebe, svoju priču i uglavnom želimo biti samo saslušani. I definitivno niko ne želi da mu se bol umanjuje ili negira, što ja prva nesvjesno i nenamjerno isto tako radim, naviknuta odgojem u kojem se moje biće umanjivalo i negiralo.

Još jedan momenat je ta potreba za davanjem i davanje previše, kao ne da ću ti pomoći nego ću ti dati dvije, tri, četiri, pet stvari.

Moram ovdje ponovo napomenuti, kao i u svim mojim tekstovima, da sve ove osobine nužno nisu ni dobro ni loše, nego samo mogu da nam ne služe kada odu u svoju sjenu, kada su izvan balansa i harmonije, poput preaktivnih ili nedovoljno aktivnih čakri.

U svojoj balansiranoj verziji, davanje, pa i davanje mnogo, je isto jedna lijepa osobina naše kulture, naše gostoprimstvo i domaćinstvo, i toplina. Pa dođemo kod naših baka i nena, pa nam iznesu sve što imaju u kući i još više od toga za ponijeti. One znaju da davajući, još više dobijaju.

Ali u svojoj nebalansiranoj verziji to izgleda upravo kao davanje tri četiri savjeta, u mjestu i trenutku, gdje niko savjet ili pomoć nije tražio i nikom savjet ne treba. Ono što time radimo je da preuzimamo više posla nego što možemo podnijeti i to obično i rade osobe koje se žale da nikad nemaju vremena ni za šta i da uvijek imaju mnogo posla.

Ili guramo svoju pomoć svima kako bismo se mi mogli ostvariti i ispuniti neke svoje skrivene želje ili potrebe za smislom ili identitetom. Tada davanje postane suvišno, nepotrebno i jedno trošimo sebe do nemogućnosti, bez da ikad ispunimo te naše skrivene potrebe i želje, i sprečavamo sebe da radimo pravi posao naše duše.

Tada se možemo zapitati da li dajemo jer zapravo nama ljubav i pomoć i savjeti trebaju, ili dajemo iz mjesta viška energije, sadržaja, mudrosti, tj. dajemo li iz mjesta nedostatka ili iz mjesta obilja i odmah ćemo dobiti odgovor šta nam je slijedeće za raditi. U slučaju da djelujem iz mjesta nedostatka, potrebno je prvo ispuniti tu prazninu.

Ovo je upravo razlika između sjene i “svjetle” strane arhetipa njegovateljke ili iscjeljiteljke. Kada je u sjeni ona daje ili previše ili tamo gdje nije potrebno ili cijenjeno, ili iz nedostatka, dok kada je ona u svojoj svjetloj strani tvoja mudrost potiče iz mjesta obilja, viška, jasno je oblikovana po tvojoj mjeri i čini tvoju esenciju, tvoju životnu mudrost u bočici spremnoj za konzumirati, na jedan način koji nije instant, i stvara zavisnost od tebe, već dalje potiče i pokreće još više obilja i mudrosti, kod te druge osobe koja konzumira tvoju medicinu i stvara nezavisnost, ojačava i osnažuje to drugo biće, uglavnom kroz iscjeljenje korijena i prevazilaženje izazova.

Namjera i nije da stalno se vraćamo kod iste učiteljice ili iscjeljiteljke, već da bude jedan dio našeg puta, da bismo dalje nastavili putovati životom i nalaziti nove prepreke, i nove izazove za koje nam teba možda neka druga medicina ili za koje ćemo razviti same svoju.

Pa, pogledaj samo učenja crvene niti - neko je zapisao veliku mudrost u cetiri izraza, umjesto da mi daje savjete. Rodilo je sada mnoštvo sadržaja i rađa svaka put u meni kada ih pročitam i podijelim, ali često i u drugima. Četiri obične rečenice, riječi, pokreću čitav jedan niz novog ličnog sadržaja i obilja. To je po meni savršeni primjer dobre medicine, one koja je došla iz obilja i ona koja stvara beskonačno novog obilja.

Peta stvar je ta da svoje savjete i svoju pomoć dijelimo besplatno, ne dajući svojoj mudrosti značaj i važnost koju ona ima, koju mi imamo, jer imamo. Svo to naše iskustvo, često smo dobro platitili suzama, znojem, besanim noćima, i samo ti znaš čime još. Naša mudrost je vrijedna i ni ne zaslužuje da bude data nekome ko će je samo ismijati, pogaziti, zanemariti, ne vidjeti njenu istinsku vrijednost. Stoga je potrebno ponekad i dobro razlučiti kome savjete dajemo.

Dalje, davanjem savjeta, kao da nesvjesno na neki način popravljamo druge. Kao da vidimo da nešto “ne valja”, vidimo bol, izazov ili životni problem ili naše neslaženje u njoj kao neku manu, koju trebati popraviti, a sebe, opet kažem vrlo vjerovatno nesvjesno, stavljamo u viši položaj od one osobe koja trenutno problem ima. Na taj način dobijemo onu mene koja savjet daje ili pomoć nudi, koja problem nema, i tebe koju je potrebno popraviti i koja je iz nekog razloga “falična”, i početna tačka je opet scarcity, djelovanje potaknuto nekim nedostatkom.

S druge strane, često i oni koji traže pomoć, savjet, tuđu mudrost neosnovano misle da nešto nije uredu s njima, da im nešto fali, bez da pogledaju da li tu istu, ili možda bolju (jer je više prilagođena tebi, samim time jer je tvoja) mudrost već imaju u sebi. U ovom slučaju mnogo veća je pomoć, ukoliko osobi uopšte treba pomoć, pitati da li ili ukazati gdje ona već ima tu mudrost u sebi, ili ponuditi alate za otkrivanje vlastitih odgovora.

Vjerujem da moje prijateljice terapeutkinje u ovom našem odličju mogu pronaći još nekolicinu “problema”, ali za mene su ove nabrojane stvari dovoljne, da davanje savjeta smatram nečim što ne želim da radim.

Ipak, impuls je tu, sadržaj je tu,u meni, čitav svemir dobrih savjeta, ljubavi, empatije, mudrosti, želje za doprinijeti, želje i potrebe za zajedništvom, trebam li ga onda samo potisnuti i držati jezik za zubima? Zapravo ne.

Jednako koliko je važno da se uglavnom suzdržimo od davanja savjeta kada neko iznosi svoj problem, ili generalno previše davanja, ili davanja kada to nije potrebno, isto tako je važno, sa druge strane, ne potiskivati sebe.

Jer naša mudrost je tu, ona postoji, i ona se rodila. Samo prešutiti je znači potisnuti je, potisnuti sebe.

Ono što se još desi kada neko dijeli neku svoju bol, vrlo vjerovatno je da baš ti imaš lijek za tu njenu bol, i ista ta tvoja mudrost je zapravo jako značajna i dio tvoje unutrašnje njegovateljice ili iscjeljiteljke, mudre žene, vještice.

Jedno učenje crvene niti kaže da smo sve već povezane i da smo sa razlogom baš mi sada se našle jedna pred drugom, i da čitav život je vodio do ovog trenutka. Praktično to znači da se uglavnom nalazimo u krugu sa osobama, koje ili prolaze isto što i mi, ili prolaze nešto što smo mi prevazišle i imamo iskustvo u tome, odnosno imaju neku lekciju ili lijek za nas.

Glavno pitanje ovdje je onda kako dijeliti sebe, svoju medicinu, a da istovremeno poštujem granice drugih i ne uzimam im njihovu bol, kroz davanje, pa čak i traženje savjeta?

Mislim da je odgovor na ovo pitanje jako individualan i da ne postoji jedan odgovor, već jedno veliko obilje mogućnosti i sigurna sam da svoj lični odgovor na ovo pitanje možeš pronaći u sebi.

Nekad je dovoljno postaviti ovo pitanje kao namjeru, i odgovori sami dođu, a nekad se možemo poslužiti intuitivnim pisanjem, crtanjem ili slikanjem, da “iskopamo” odgovore, ako su se malo dublje sakrili. Nekad umjesto odgovora, dobijemo puno novih pitanja, prepreka i izazova koje tek trebamo prevazići, da bi nam se odgovor ukazao. Sve su to procesi u kojima rastemo, razvijamo se, živimo.

Probaj, potraži i dođi u krug da sa nama podijeliš priču o svom putovanju heroine koje si prešla tražeći odgovor.

Moguće alternative

Ono što sam ja otkrila za sebe i što ja koristim su priče, bajke, izučavanje zanata, usmjeravanje (što je na jedan drugi način isto povezan sa bajkama) i poeme.

Priče i bajke

O moći priče najviše možemo naučiti u odnosu sa djecom. Svaki roditelj vrlo vjerovatno zna, da direktno davanje savjeta djeci, poput trebaš ovo i trebaš ovako, uglavnom i vrlo vrzo prestane da djeluje. Svako nalazi onda svoje kreativne načine kako prenijeti neku mudrost ili savjet, i ono što sam ja otkrila da trenutno jako djeluje je pričanje priča.

Umjesto da svojoj kćerki dam savjet i ponudim joj rješenje, ili generalno umjesto da je pitam kakav je njoj bio dan, ja počnem da pričam svoju priču ili o danu, ili o tome kako sam i ja proživjela neku sličnu situaciju i kako se to odvilo za mene. Za neke izazove su jako korisne i priče i bajke za djecu, naročito novijeg datuma, gdje neko kroz priču daje ideje o mogućem raspletu situacije, bola, i prikazuje čitavu sliku, ne samo taj jedan bolni momenat.

Kroz pričanje priča dajemo drugima mogućnost da sami za sebe donose zaključke i svoje lične inspirativne akcije, ali i prostor da ne urade ništa i ostanu baš takvi kakvi jesu, svoji. Zamisli šta bi se desilo kada bismo sve mi, umjesto davanja savjeta, svoju bol, svoje iskustvo i svoju mudrost pretvorile u priče (ili slike)? Imale bismo na stotinu ženskih priča, napisanih ženskom rukom ili ispričanih od strane žene, koje prikazuju ženski način, žensko iskustvo i samim tim su kapsula koja u sebi sadrži žensku energiju. Što više ženskih, i generalno individualnih i različitih rješenja, donosi drugima više mogućnosti drugima da u njima pronađu sebe ili nešto za sebe, umjesto da osjećaju nepripadnost i nepovezanost. Što više ženskih uzora, to više osnažnenih djevojčica ćemo imati. Što više utkamo sebe u kolektivnu mrežu života, to svjetlija će nam budućnost biti, prilagođena svima, ne samo bijelom privilegovanom strejt muškarcu.

Zanat i usmjeravanje

Esencija mnogih bajki je dio bajke u kojem heroj ili heroina nađu saveznika, pa tu izučavaju neki zanat u obliku npr. skupa nekih zadataka koje treba izvršiti ili u obliku boravka od 2,3,5 godina na jednom mjestu.

U bajkama i generalno u pričama niko ne da savjet heroini, ma samo odsjeci zmaju glavu, izvadi trn iz trolovog stopala, umjesto da ideš preko planine samo iskopaj rupu ispod nje i naći češ put za pet minuta, ja sam to tako uradila, već heroina izučava zanat koji će joj pomoći da prevaziđe izazov i na taj način ulazi u proces učenja. Ovdje fokus prelazi na učenje i razvoj, koji i jesu svrha životnih izazova, a ne na rješavanje izazova.

Instant rješenje i jesu više karakteristika našeg, novog, doba, ali time onda lišimo druge ili sebe, života, avanture, putovanja, samog procesa učenja i na kraju življenja. Zato i jeste život i životnost, ono što nam najviše i nedostaje u ovoj eri.

Stoga jedna sjajna alternativa davanju savjeta je ponuditi nekome zanat, u vidu prenošenja svojih alata pomoću kojih ti ideš kroz život, umjesto življenja života za nekoga i nametanja svojih istina (jer često ono što je tebi pomoglo ili što je istinito za tebe, zapravo nije uopšte istinito za nekog drugog) ili svoju mapu sa nekoliko slijedećih koraka, umjesto govoriti im kako oni da žive život. (usmjeravanje)

To su upravo dva načina na koji sam dobila pomoć prošli mjesec. Tražim posao u kojem bih nekoliko sati u sedmici bili sa ljudima ovdje i vježbala jezik i zaista sam iscrpila sve svoje alate, i znanja, ali mi je ovo generalno slaba tačka i nešto o čemu ne znam mnogo, i što mi ne ide prirodno, pa sam potražila pomoć i aktivno je tražim.

Umjesto da mi je neko dao posao, što nije, čarobnjak Pele, mi je dao mapu mogućih koraka koje mogu isprobati, plus dao mi je saznanje o osobi koja se zove Lene i za koju je on osjetio da bih mogla započeti zanat kod nje. Tako sam isprobala Peletove korake, koji nisu urodili plodom, ali ću mu se opet vratiti, i započela zanat kod Lene, gdje sam ušla u čarobni portal koji vodi do svijeta likovne umjetnosti, iz kojeg sada ne želim više nikad da izađem.

Umjesto onog što sam poželjela i umom pomislila da bih trebala i da bi bilo dobro, dobila sam priču, putovanje, iskustvo, proces, i nešto što mi se ionako mnogo više sviđa. Tako ja kroz bajke i priče, na svoj način, pretvaram svoju svakodnevnicu u uzbudljivu avanturu, umjesto zatvor i osudu.

Poeme

Nekad umjesto savjeta, ili uopšte traženja “rješenja”, volim da samo zapišem, predstavim trenutnu situaciju onako kako je ja osjetim ili vidim, kroz priču, bajku ili poemu. Često samo izraziti sve ono što jeste, reflektovati drugoj osobi na svoj jedinstven način, je i više nego dovoljno. Nekad nam je i više nego dovoljno da osjetimo prepoznavanje, poznatost u nekoj kreaciji, da znamo da nismo same i da neko već prolazio istim putem kojim mi koračamo, ili putuje zajedno sa nama. Zato i volimo knjige, slike, priče, poeme, jer izražavaju ono neizraženo u nama, i daju nam taj osjećaj viđenosti za kojim toliko čeznemo.

Mislim da smo svi duboko u sebi svjesni koliko je bol važna, i sve što želimo je zapravo samo podijeliti tu svoju bol s nekim, biti zagrljena, povezati se sa drugima i imati prostor da postoji čitav spektar mene, a ne samo jedan, onaj poželjni i društveno prihvaćeni.

Još nekoliko mogućih alternativa:

Postavljanje pitanja - pitanja su nekad mnogo moćnija od lekcija i savjeta, naročito prava pitanja.

Primijeniti na sebe - Kada neko ne treba savjet, ili ga ne želi, a mi sjedimo tu sa obiljem mudrosti u sebi, i gorućim srcem jer nas je ta situacija u kojoj se osoba nalazi dotakla, ono što još možemo uraditi je (osim naravno prihvatiti nečije granice) - savjet primijeniti na sebe.

*****

Kod svih ovih alternativa za davanje savjeta treba imati na umu, što opet i ja prva, često zaboravim, da ukoliko ih nudimo drugim ljudima, treba znati osjetiti kada je pravo vrijeme za to, jer kao što rekoh, ljudi vrlo često, odrasli više nego djeca, ni ne žele naš sadržaj, već uglavnom prostor za biti viđena, saslušana, zagrljena i potvrđena.

U slučaju nedoumice, uvijek možemo jasno pitati da li želiš neki feedback od mene ili samo da ti držim prostor ili pretpostaviti i dati im do znanja da mogu da feedback ( u vidu usmjeravanja, zanata, priče, bajke ili poeme, časa joge, plesa, pjevanja ili šta god je tvoja medicina) da dobiju ako im i kada im zatreba.

Na kraju važno mi je reći još dvije stvari. Ništa nije savršeno bijelo ili crno, i ne postoje neka jedinstvena pravila. Ti određuješ i biraš svoja trebanja i moranja i kako ti želiš da živiš život. Potrebni su nam ljudi svih različitih načina, ne samo ljudi koji rade nešto onako kako ja mislim da je to “dobro”. Stoga ako ti se i dalje daju savjeti, naravno da ćeš to raditi.

Isto tako ako želiš da prestaneš s tim, ali ti se opet desi uvijek iznova da uletiš u taj stari obrazac i to je okej. Važno je i oprostiti sebi, i dopustiti da pogriješimo i da ne budemo nekad, pa čak i često, najbolja verzija sebe. Jer, ponavljam, i ona koja nekad jedno priča, pa nesvjesno ili možda i svjesno uradi nešto skroz suprotno, je isto dio mene.

Imati mane je isto skroz okej.

S ljubavlju,

Dženita

Kada bih prošli ciklus željela predstaviti jednim simbolom bilo bi to vatreno srce. Sevdah. Ili možda i flamenko. Priča o ljubavi i zajedništvu, ali i bolu zbog nepravde i bijesu koju su napisali Sunce, Vatra i Ljubav.

Ciklus je počeo sa posjetom virtualnoj izložbi djela Fride Kahlo. Najmoćnije iskustvo mi je, pored naravno vidjeti njene radove, slušati meksičku muziku i družiti se sa Branislavom u Malmeu, bilo zapravo doživjeti njen krevet i njenu sobu u kojoj su nastala mnogo njena djela, pomoću - virtualnih naočala.

S jedne strane fascinirana koliko je čovječanstvo napredovalo, i koliko novih prilika za istraživanje i predstavljanje naše mašte se otvara sa ovim virtualnim naočalama, s druge strane sam se i uplašila, koliko mnogo i brzo nas virtuelne naočale zapravo izvuku iz tijela.

Budućnost koju vidim ispred nas, čini mi se ima svoju budućnost samo ako sa sobom ponesemo i stare načine i stare mudrosti, mudrost ženskog, mudrost tijela, mudrost naše unutrašnje svjetlosti i svjesnost. Zato više nego ikada čini mi se, i mnogo jače nego ikada potrebno je da živimo sebe i svoje darove, slikati što više, pjevati što glasnije, plesati što neobuzdanije nego ikada do sada. Svijet se mijenja i došli smo do tačke u kojoj nema više povratka. Sve što nam ostaje je da slobodno i osnaženo zakoračamo putem divlje ljubavi.

I upravo ta divlja ljubav, je letjela svuda oko mene prošli mjesec.

Na put došli su mi i Pele i vila Lene, svako sa svojim darovima, raspetljali mi krila i opremili me za let. Poletjela sam u novi proces, zanat bivanja sobom u velikom bijelom svijetu. Pele mi je, poput pametnog, mudrog trola ili čarobnjaka, nacrtao mapu puteva koje mogu isprobati, da bih došla do onoga što tražim (još uvijek nisam našla pravu riječ kojom bih izrazila šta je to), a vila Lene mi je dala prostor u kojem mogu vježbati svoju magiju. Nekad je dovoljno samo to, nekome dati prostor da bude svoja, dovoljno da rascvjeta čitav jedan novi svijet mogućnosti i životnosti.

Obuka je počela, sokovi se pokrenuli, krv počela je da vri. Kao što mi se to obično i desi, u jednom trenutku je provrela, i pretvorila se u bijes. Bijes i ljutnju zbog nepravde, zbog toga što kao strankinja, moram da se trudim tri puta više nego neko ko živi ovdje od rođenja. Mnogo više od toga me je naljutilo to što sam upoznala desetke multitalentovanih žena, putnica sa svih strana svijeta, koje sjede trenutno kod kuće, bez posla i priznanja, jer ih ovaj sistem i država ne vide, ne podržavaju, niti se zanimaju za njih.

Citat iz knjige “Ungrateful Refugee” sjajno objašnjava moj osjećaj. Iransko američka spisateljica Dina Nayeri napisala je da je bila radosna što je konačno izašla iz zemlje u kojoj je bilo zabranjeno biti žena, tj. biti žena je otežavajući faktor, ali je brzo uvidjela da je dobila novi teret - biti strankinja.

“On the day I left home I was told that could live however I wished, that my gender would no longer limit my potential. And this was true. But already, a new limit had been imposed,.. My first category had been assigned: refugee, not a native-born.”

I ovo je stvarnost koju proživljavaju mnoge žene imigrantkinje. I meni se desilo slično, iako sam dobila slobodu, mjesto za iscjeljenje sebe, dobila sam i jedan novi izazov - biti strankinja. Čini mi se tako da je i sa ljubavnim vezama - prekinemo odnos sa jednim partnerom, i upustimo se u drugu jer on nema one osobine koje je imao prošli i daje nam baš ono što nam je nedostajalo u prošloj vezi, ali zato sa sobom donese neke nove, drugačije izazove, pa i nedostajanja.

Zato se na kraju uvijek i radi o naći nedostajuće dijelove i pomirenje u sebi, umjesto tražiti ga izvan sebe. A izazova će uvijek biti, a samim tim i uzbudljivih avantura i priča sa tih putovanja za podijeliti u krugu oko vatre. Bit je na kraju, u razlučivanju koji izazovi su dio mog puta heroine i moji za proživjeti, a koji to nisu i koje onda treba ostaviti za sobom.

Naučena prošlim iskustvima i svjesna moje mudrosti i životnog iskustva, ovaj put sam ipak brzo uspjela da se zaustavim. Sjetila sam se da ne želim da ulazim u narativ žrtve i godinama samo pričam, ja sam žrtva, ovdje je teško, nepodržana sam i diskriminisana. Umjesto toga, pitala sam se - šta mogu da kreiram od ovog bijesa? Prepoznala sam bijes kao kreativnu vatru, energiju koja kaže okej ovo mi se stvarno ne sviđa, ljubav zaista ne živi ovdje i ovo zaista nije fer, i umjesto da sama sebe zapalim tom vatrom, pitala sam se - šta je onda to što ja želim, umjesto toga?

Biti strankinja za mene nije nepoznat osjećaj, zapravo odrasla sam s njim i dio je mog identiteta. Kada sam imala četiri godine zaplovila sam u svijet, i otišla iz mjesta mog rođenja, sa zemlje mojih predaka i od tada zapravo konstantno putujem, bez da sam se ikad vratila nazad. Kroz sve te godine, naučila sam da je dom mnogo više od zemlje, da dom čine ljudi, priče, uspomene, zajedništvo, da dom nosimo sa sobom i u sebi.

Shvatila sam da je ovo bio moj posao čitav moj život, svi moji putevi doveli su me do ovog trenutka, trenutka kada je došao red na mene, da podijelim sve svoje mudrosti o biti strankinja, biti drugačija, jer bila sam to u svakom okruženju, u novim državama, novim gradovima, školama, i u sopstvenoj porodici. Došao je moj red (tačno u eri vodolije) da podijelim sve mudrosti o tome kako je različitost neminovna, o specifičnim njenim kvalitetama (da je jako primjetna, vidljiva, stoga i neugodna, ali jako potrebna), i alate koje sam ja sakupila tokom ovog života, a koji su mi pomogli da svoju različitost pretvorim u egzotičnost, inspirisanu upravo i ne manje ni više nego Fridom Kahlo.

Važno mi je napomenuti da je ovo tek postalo moguće za mene u Danskoj. Došla sam u okruženje u kojem konačno ne moram da vrištim da bih bila saslušana ili da dokazujem svoju vrijednost, već mnogo lakše mogu da stvaram i budem svoja i samim tim mnogo je lakše poduzimati akcije i biti nositelj neke promjene, jer su to ljudi na ovom prostoru i preci ove zemlje omogućili. U Bosni bilo kakav pokušaj promjene i zajedničke akcije, za mene je bio nemoguć, stoga sam vrijeme provodila više fokusirana na sebe i svoj unutrašnji svijet, usmjeravajući svoj bijes u zapise i slike, koje sam onda širila sa zajednicom i istomišljenicima. Ovo je moj lični put iscjeljenja i ne mora značiti da tvoj mora biti takav. Protesti koji se šire balkanom, ali i ostatkom svijeta, su pokazatelj, da nekada dovoljno je samo pravo vrijeme. A nekada je potrebno i pravo mjesto, ili oboje. A kada dođe pravo vrijeme i pravo mjesto, ili prava osoba, ili pravi trenutak, uvijek to znamo i osjećamo cijelim svojim bićem.

Stoga sam odmah jasno prepoznala i svoj prvi korak - napravila sam zajednicu žena imigrantkinja i za pola sata stvorila svoju malu mrežu podrške. Umjesto da čekam da nas neko drugi podrži, i da se stvari same od sebe promjene i poboljšaju, svjesna relativno podržavajućeg i lepršavog okruženja u kojem se nalazim i naučena blagoslovom ženske moći, snage i mudrosti kojem sam svjedočila posljednjih godina, sjetila sam se da nama zapravo i ne treba niko drugi, mreža žena je i više nego dovoljna. Jedna žena je moćna sama za sebe, a tek kada se sastave dvije ili više njih, ne može nam niko ništa, kao što bi to Mitar Mirić poetično rekao.

Namjera Mreže žena imigrantkinja, putnica, koju sam nazvala Stronger Together je prvenstveno da podijelimo nase skilove jedna sa drugom, bilo to čišćenje, čuvanje djece, podrška oko dokumentacije, bitne informacije, informacije oko poslova, druženje, i zajedničko kreiranje. Na drugi dan proljeća, simbolično, organizujemo i naš prvi kreativni ženski krug. Šta će krugovi otvoriti i kako će se priča dalje odviti, te koje nove izazove, ali i darove i blagoslove donijeti, ostaje nam da svjedočimo. Za sada uživam u sreći i radosti zbog nadolazećeg proljeća i rađanja novih cvjetova na mom ličnom putu divlje ljubavi, te rađanja bijelih, žutih i ljubičastih cvjetova na zemlji oko mene.

Ono što sam naučila ovaj mjesec je da je bijes pokretačka, kreativna energija, i potrebno ga je usmjeriti u neku akciju, da se ne bi pretvorio u destruktivnu energiju. Nekad je to samo udaranje jastuka, ili divlji ples, trčanje kroz šumu, a nekad to može biti i kreiranje nečeg novog. Ono što je važno je osvijestiti od čega to moje srce gori, šta je moja strast i dati joj prostor da bude, naročito ako prostor ne postoji. Tako polako počinjemo da stvaramo naš autentični organski put divlje ljubavi i pravimo prve korake na njemu. To je moja sveta odgovornost, moj dio crvene niti u ovom vremenu, i svaka od nas ima svoj jedinstven doprinos tome, a to je obično ono što nam je najlakše, najjednostavnije, najprirodnije, pa to upravo zbog toga često i ne vidimo.

U slučaju da ne vidiš svoj dio crvene niti, a osjećaš proljetnu želju za akcijom, ljubav je uvijek sjajna polazna tačka i više nego dovoljna. Nasmiješiti se strancu, pomoći nekome, zaustaviti se izabrati razumijevanje ili lijepu riječ, tamo gdje to obično ne bismo, su sjajne stvari koje svaka od nas može uraditi. Nekome to može da ima vrijednost cijelog svemira. Na taj način mi postajemo nečije čarobnice ili vile, pomagači na njihovom putu heroine, umjesto samo slučajni prolaznici i nijemi posmatrači. Važno je, po meni, ostaviti vremena i prostora u svom životu za službu drugima, jednako koliko i za službu sebi.

Ovaj mjesec sam se dosta bavila i suncem, muškom energijom, energijom podržanosti. Kako mogu podržati sebe i kako mogu kreirati podržavajuće strukture za sebe i svoj kreativni proces, te kako mogu podržati druge, su bile isto tako važne teme, inspirisane podrškom univerzuma. Više o tome možeš pročitati u zapisu Služba muškog ženskom.

A sada, napiši mi kako si ti, i šta se rađa u tebi ovih dana? Uvijek se obradujem svakom tvom pismu, u kojem sebi stvoriš i dozvoliš vrijeme da se izraziš, da izliješ sebe na prazni papir. Rado upijam i udišem tvoju mirišljavu esenciju.

S ljubavlju,

Dženita

Imam nekoliko započetih, ali nedovršenih knjiga, radova u toku. Za razliku od slikanja, u pisanju još uvijek nisam našla podržavajuću i odgovarajuću strukturu, ali je svakako istražujem, dajući sebi i vrijeme i prostor za organski rast.

Dobijem recimo neke ideje za strukturu koja bi me odvela od početka do kraja napisane knjige, pa isprobam, pa vidim uglavnom da nije održiva. Nešto naučim, nešto usvojim i ostavim, a nešto u potpunosti odbacim.

Danas mi je recimo palo na pamet da bih mogla ponovo započeti proces iz knjige Put umjetnika, Džulije Kameron, ali ovaj put umjesto njenih tematskih sedmica, da uvedem svoje tematske sedmice. Da ukratko objasnim o čemu se radi - namjera njenog procesa je, ukratko, da se pišu minimalno tri jutarnje stranice dnevno, i jednom sedmično da počastimo dijete u sebi, ili umjetnicu u sebi, umjetničkim sastankom. Svaka sedmica ima određenu temu koja se dodatno obrađuje i ukupno ima 13 sedmica.

Proces sam prošla mnogo puta, pa sam ovaj put pomislila, umjesto njenih tema, da svaku sedmicu obrađujem svoje teme. Jedna od mojih knjiga u toku, ima isto 13 poglavlja, pa sam pomislila da bi poglavlja moje knjige mogle biti teme za tu sedmicu i onda svake sedmice mogu da istražujem, pišem, kreiram na tu temu. tako bih za 13 sedmica imala gotovu knjigu.

Oduševila sam se idejom i odmah sa uzbuđenjem započela prvi dan.

Znaš li šta se desilo? Dobila sam ogromnu želju za pisanjem, ali ne te knjige, već jedne skroz druge.

Nemam pojma koja je logika mog bića iza čitavog ovog procesa koji se jutros izdešavao, i ne znam hoću li sad svaki put, kad budem htjela pisati jednu knjigu, morati da postavim namjeru da pišem neku drugu, ali iskreno ni ne ulazi mi se u to, sve dok djeluje :)

Ono što mi je mnogo važnije napomenuti, i zašto danas i pišem ovaj tekst je taj odnos strukture i moje kreativne energije. Ono što se desilo danas je da sam poželjela da pišem (kreativna, “ženska” energija) prepoznala sam i ispoštovala tu želju, dajući zadatak mojoj još pomalo neuvježbanoj muškoj energiji (barem u ovom kontekstu) da nađe način kako da najbolje može da podrži cvjetanje te moje kreativne energije.

Znači tražim način, aktivnost, akciju, podržavajuću mušku energiju, koja će još više raspršiti tu želju, ili joj barem omogućiti da se ostvari u tom omjeru u kojem sam danas zaželjela.

Ono što NE tražim je samim time, neki alat koji će MENI odmah ubiti svaku želju za pisanjem, ili mi jako otežati ovaj postupak, ili neku kutiju, okvir u koji ću utrpati svoju tu lijepu i nježnu životnu energiju i samim time je umanjiti, pa i izrezati da bi se uklopila.

Otkrila sam, kroz slikanje i istraživanje svog kreativnog slikarskog procesa, da obično to radimo kada prvo uzmemo okvir, strukturu i onda samo kažemo toj našoj duši ili intuiciji, eto crtaj sad po ovim okvirima, nacrtaj tačno ovo i ništa drugo.

Ako ti se recimo desilo da si odredila sebi vrijeme za pisanje ili kreiranje, ali ideje ne dolaze, vrlo moguće da je to zbog toga, ne što nisi kreativna i imaš nula kreativne energije, nego zbog toga jer tvoj kreativni proces nije prilagođen i ne služi tvojoj divljoj, kreativnoj energiji. (Ono što možeš uraditi u toj situaciji je, umjesto određivanja umno rasporeda i vremena za kreiranje, radije osluškivanje kada i u kojim situacijama se tvoja kreativna energija zapravo budi, i kada je čak rasplamsana, a onda stvoriti okvir oko toga.)

Ni jedno ni drugo samo po sebi nije ni dobro ni loše i sve zavisi šta nam je trenutno u disbalansu i čega nam je potrebno više. Ako recimo osjećam da imam previše te divlje, neukroćene energije, ona vrlo lako može da se pretvori u haos kojeg mi je previše i tada mi upravo djelovanje iz prvo muške energije može donijeti osjećaj lakoće, da samo uzmem već neki nacrtani šablon, koji ću samo pratiti i pustiti samo da se izlijem.

Ali naučila sam da je meni važno i ono što ja preferiram, a samim time i ono što mi često nedostaje, jer toga nema mnogo u našoj svakodnevnici, su procesi i strukture koje njeguju žensku energiju i služe našoj divljini, umjesto da je obuzdavaju. Tada ženska energija uvijek dođe prva, a onda na mojoj muškoj je da osmisli kako će da služi toj mojoj, ženskoj.

Ovo drugo sam naučila naročito u ženskim krugovima. Postoji velika razlika između voditi jedan sastanak ili radionicu gdje vlada muški ili linearan način, gdje imamo agendu, hijerarhiju, klijente i vođu, pravila, jasan raspored i broj minuta i onda samo nam ostane da se uklopimo u to. Ženski krug, sa druge strane, je krug u kojem vlada i prva dolazi ženska energija, prostor u kojem smo sve jednake, povezane, nema vođe, krug koji podržava našu divljinu i nepredvidivost, pa nekad i kaotičnost, koji dopušta da se dešavaju greške, da se odstupi od teme, i strukturu koristi samo i isključivo da bi podržao tu životnost koja se počne izljevati, te tako omogućava jedan više organski tok umjesto linearni.

Vrlo je važno sama za sebe osvijestiti i razjasniti iz koje energije želim da vodim jedan krug, radionicu ili sastanak. Kao što rekoh, ni jedno ni drugo nije nužno dobro ili loše, ali jeste različito. Rekla bih da je najvažnije, izabrati onu vrstu strukture koja će tebe i tvoje biće podržati najviše, kako god to izgledalo i šta god to značilo za tebe.

Ovdje mi je važno na trenutak napomenuti da pojmove muška i ženska energija koristim kao jezičku konstrukciju - dala sam ovaj naziv jednoj vrsti energije, koja je mnogo više od samo muška i ženska, čisto jer mi je tako najlakše izraziti kvalitet te energije. Ovi nazivi nemaju veze sa rodom, spolom, već su izraz koji ja, koja sam odrasla u tradicionalnoj muško ženskoj porodici i nekom više tradicionalnom, nego modernom okruženju, na određenoj lokaciji u svijetu koja nosi opet svoje vrijednosti, običaje itd., najbolje razumijem. Zavisno od toga u kakvom si okruženju ti odrasla, može biti da za ovu istu energiju imaš neki drugi naziv i to je skroz okej. Sam izraz i nije toliko bitan, on je tu da bi nam omogućio zapravo lakšu komunikaciju, mada nekad, naročito u posljednje vrijeme, izaziva i dosta konflikata, i zapravo otežava komunikaciju. Stoga ne smijemo zaboraviti njegovu suštinu, koja je nedvojbena, kako god je mi nazivali.

Da se vratim na današnji uvid, ovdje mi se i nekako jasno izdvaja to koliko je važno da taj proces stvaranja podržavajuće strukture bude svjestan, i koliko mu je zapravo potrebno prostora i vremena da se razvije, da istražimo šta našu kreativnu energiju rascvjetava i podržava, šta joj služi, a šta ne. Čini mi se da se ovo odnosi na čitavu svakodnevnicu, ne samo kreativni proces.

Još jedna važna kvaliteta kreativnog procesa je i njegova održivost. Pored toga što bi bilo dobro da proces treba da bude podržavajući, važno je i da bude održiv.

Održiv kreativni proces je onaj koji nas sam zove, i mora biti lagan, prirodan, onaj koji dođe samo kao prirodan produžetak, nježni oslonac ili nježno poguravanje i oblikovanje. Suprotno od održivog procesa je onaj koji nas tjera da nešto radimo, pa čak i onaj koji nas konstantno provocira i izaziva.

Da bi kreativni proces za mene lično bio održiv mora kao polaznu tačku imati žensku energiju. Kod takvog kreativnog procesa ne postoje blokade ni neproduktivno vrijeme, jer razumije žensku potrebu za mirovanjem, pauzom, povlačenjem, i već ju je uračunao i predvidio, te integrisao u sam proces. Ženski kreativni proces da bi bio održiv definitivno mora da uzme u obzir žensku cikličnost i cikličnost prirode. I da, ženski kreativni proces često može da uključuje i zajedništvo i kreiranje sa drugima, radije nego osamljivanje i zatvaranje u sobu da bi se knjiga završila.

Dalje, za mene je održiv kreativni proces, koji u sebi ima element igre i zabave, ali i element misterije, magije i rituala, sve ono što mnogo volim, da mi bude uzbudljiv. Da bi mi nešto bilo održivo, što znači da bih mogla jedno te istu stvar raditi dugo vremena, potrebno mi je da bude u malim omjerima. Ili mnogo u jednom danu sa velikim pauzama između. Velike pauze mi pomažu da se podignuta energija uzemlji, na što je isto jako važno obratiti pažnju tokom kreiranja kreativnog procesa. Svjesni počeci i svjesni krajevi mi isto tako jako pomažu.

Sve ovo je ipak na kraju individualno i na svakoj od nas je da “opipa” i oživi svoj održivi kreativni proces. Zbog nepostojanja velikog broja uzora i sama još uvijek učim kako da postignem tu što veću službu ženskom i kreativnom, a što manje ograničavanje, potiskivanje i rezanje iste. Dopuštam sebi da griješim, da nekad budem previše ovo ili previše ono, i u samom putovanju, učenju, kao i uvijek pronalazim veliki užitak, jer bit na kraju i nije u stizanju na cilj, nego u naučiti uživati u putovanju.

Stoga idem sada da pišem, da pustim svojoj divljoj duši da pleše po bijelom papiru, istovremeno tražeći čvrste ruke koje će još više da je izlude ali i zadrže na zemlji, umjesto da se rasprši i nestane za dvije minute, jer to je ono što je meni u ovom trenutku potrebno, i moj izbor boja za ovaj dan.

Ipak, razmišljam nešto, možda bi nam malo više ženske energije i muške koja služi svojoj ženskoj, svima dobro došlo, naročito u ovom haotičnom vremenu u kojem se svijet trenutno nalazi.

A kakvi su tvoji procesi i šta je tebi potrebno da bi oni bili podržavajući i održivi? Piši mi, uvijek se mnogo obradujem svakom tvom pismu.

S ljubavlju,

Dženita

Poziv

Mama ne želim da me čuvaš,

mama ne treba mi da me držiš za ruke,

želim da istražim sva prostranstva ovog svijeta,

želim sama da iskusim, živim, osjetim,

sve velike stvari ovog života.

Mama pusti me da plovim

velikim okeanom

vođena vjetrom,

podržana suncem

koje jesam

i mojim čarobnim moćima

koje rastu iz godine u godinu..

Mama, ne brini, vraćati ću ti se

s vremena na vrijeme,

ali pusti me sada

da vidim veliki bijeli svijet,

i proživim sve njegove sjene i čari...

Nova godina nam uvijek daje priliku za novi početak. Novi, prazni list, prazno platno, početak jedne nove avanture, novog putovanja heroine.

Od pomoći je da u svaki početak uđemo svjesno. Gdje sam sada, i gdje ću da idem? Šta je to što me zove? Da li me uopšte nešto zove ili samo želim da budem, u svojoj pećini, u svom gnijezdu sama sa sobom? I šta je to uopšte ono za čime čeznem, tragam, ono što želim? Sve ovo su sjajna pitanja za postaviti sebi u januaru.

Poema koju sam postavila gore iznad ovog teksta nastala je tokom jedne šetnje do škole sa mojom kćerkom Mijom. Ona ima sada šest godina i u posljednje vrijeme, sve češće osjetim tu njenu žeđ za životom, za "velikim bijelim svijetom", za istraživanjem svega neviđenog, svega postojećeg, tu veliku dječiju radoznalost, ali i radost koju izaziva taj u unutrašnji poziv i poriv.

Podsjetilo me je i na moje želje, čežnje, na tu istu žeđ, koja je se tokom godina skrila poput malog uplašenog zeca, u neki tamni, duboki kutak mog bića.

Sviđa mi se i taj momenat snage i hrabrosti koji taj poziv daje - mama, nemoj me više držati za ruke, mama ja želim da budem, ja želim da istražim sama, ja želim da postanem sve što je moje, ja želim da putujem i da se otisnem prema dalekim obalama.

To me je podsjetilo kako sam i to vremenom izgubila. Sada na nepoznato često gledam sa strahom, sa nekom anksioznošću, i treba mi Majka i njena podrška. Postala sam od te iste snažne, male djevojčice, uplašeno dijete koje za sve drži Mamu za ruku.

Da se razumijemo moja mama o kojoj ja pričam je Bog, Svemir, Velika Majka, moja vjera i to je sasvim ok, jer ona mi onda pomogne da krenem na put i prevaziđem sve prepreke i izazove koje put donosi, ali ne mogu da se ne pitam, gdje je nestala ta odlučnost, hrabrost? Gdje je nestala ta jednostavnost - osjetim poziv, žar u srcu i samo se otisnem hrabro u slijedeću avanturu?

Stoga sam ove godine odlučila da se na velikom platnu otisnem u veliki bijeli svijet o kojem sam kao dijete maštala. Svjesno, apstraktno, metaforički, šta god to značilo za mene, proces će mi otkriti.

Spremna sam da izađem iz sigurnog i poznatog, u novo i nepoznato, po ko zna koji put. Spremna sam da napustim svoju sigurnu luku, utočiste, nevidljivost i otisnem se u vidljivost. A šta je to za čime ti čezneš, i šta je spremno u tebi da bude izraženo ili proživljeno? Piši mi.

Čamac

A kada osvjestimo poziv koji gori u nama ili magnet koji nas vuče nas u nove, nepoznate svjetove, ili u zemlju i podzemlje, potrebno je polako pripremiti čamac, torbu, sebe za putovanje. Šta je to sve što ću ponijeti i šta je to sve što nosim i donosim u ovu godinu, a šta je to što ću rado ostaviti u staroj? Svjesno razlučivanje i prebiranje sjemenja.

Jer u nepoznato nikad ne ulazimo gole. Nosimo sa sobom mnoštvo resursa iz prošlosti, sve naučene lekcije i proživljena iskustva, svoje supermoći, knjige za samopomoć, prijateljice i terapeute, i još mnogo toga. Nosimo sa sobom i svoje mantre, lične vrijednosti, i svoju novu listu ličnih mjerila uspjeha, lični ustav trebanja i očekivanja koju smo napravile prošle godine.

Još jedno značajno pitanje koje se nameće je i koje ću verzije sebe ponijeti u ovo putovanje? Koji su to arhetipovi koji trenutno vladaju u meni, sa kojima se otiskujem na put? Koji su njihovi izazovi, i potrebe?

Glavni arhetip koji ja nosim sa sobom u ovu godinu je arhetip Majke. Ali tokom vremena shvatila sam da Majka, šta god ja znala o tome, nije ni blizu onome što Majka jeste.

Majčinstvo je možda najkompleksnija tema koja postoji na ovom svijetu. Majka je daleko od one koja samo bezuoslovno daje i grli i sebe i dijete. Majčinstvo su i strahovi, brige, isčupano golo srce koje putuje svijetom, opsesivne misli, bijes, naslijeđeni teret, staklene planine, konstantni haos u pokretu i kreiranje sa onim što je tu ovdje i sada, bespomoćnost i apsolutno nemanje kontrole sa jedne strane i blagoslov prepuštanja i prihvatanja sa druge strane. Izgubiti i ponovo pronaći sebe, milion puta. Vjera da će sve na kraju, nekada, ne zna se kada, biti uredu. Živjeti u ogromnoj, neizdrživoj ljubavi, koja cijepa srce toliko da boli svaka kost, svaki atom našeg bića.

Majčinstvo nije imati dijete, majčinstvo je inicijacija u zrelu ženu, u ljepotu i plodnost nepoznatog i haotičnog i to je proces koji traje godinama.

Ući u arhetip Majke, u periodu života između djevojke/djevice i Crone/Hag/čarobnice je proces namirivanja sebe i svojih potreba (u nesavršenom omjeru, na nesavršen način), prihvatanje da niko neće doći da nas spasi, već da same treba da se pobrinemo za sebe, najbolje što možemo, prihvatanje da kontrola ne postoji i da šta god uradimo, svejedno neće biti onako kako smo zamislile, ali zato hoće baš onako kako je nama potrebno.

Majčinstvo kao jedna od životnih inicijacija i faza, (koliko sam ja shvatila do sada, a čeka me još nekih desetak godina avanture), je i putovanje do svjesnog kreiranja. Šta je moje za kreirati? Koja je moja istina, moje nasljeđe, moje učenje? Šta želim prenijeti drugima?

To je vrijeme koje nam, kroz životne događaje, radosti i izazove, pomaže da odredimo i razjasnimo svoje ustave, zakone i liste, za razjasniti sebi šta je to što ja volim i želim, koja su moja očekivanja i trebanja i moranja, koje su moje vrijednosti i koje su moje granice, gdje je moje NE.

Vrijeme je kreiranja i dijeljenja čarobnih recepata, ličnih iskustava, jer ćemo ih skupiti mnoštvo tokom ovog perioda, ali samo onima koji pitaju za njih. Životna faza majčinstva je zapravo vrijeme za ŽIVJETI, bez vremena za pripremu, razmišljanje, integraciju, dijeljenje na instagramu, jer slijedeći problem već čeka na idućem uglu, da bude riješen, a slijedeća planina savladana i slijedeća radost i čarolija proživljene.

Nepoznati okean/duboka zemlja/tamna šuma

Crtani Moana 2 me je ponovo podsjetio da to nepoznato u koje ulazimo na početku godine, bilo to crna duboka zemlja, plavi burni okean, mračna gusta šuma ili nešto treće, nije nešto strašno. Kažu Moana u crtiću - okean je naš prijatelj i pokazuje sestri kako se igra sa njim, te je većinu vremena povezana sa okeanom i on joj pomaže tokom putovanja.

U čitavom ovom prelijepom, bogatom haosu, koji hrani i u kojem istovremeno raste i cvjeta cvijet koji mi jesmo, ne smijemo zaboraviti da je život u koji ulazimo i kojim se krećemo isto naš prijatelj.

I da, iako mamu možda ne trebamo, i ne želimo više da držimo za ruke, ona zauvijek ostaje tu, negdje iza nas, čuvajući nam leđa, spremna da nas uhvati kad padnemo. Tako je i Velika Majka uvijek tu, da nas podrži, pomiluje, uhvati.

Nismo same u periodu majčinstva, kao i svim onim periodima prije i poslije. Uvijek postoje i saveznici na putu, kojih je nekad i mnogo više nego čudovišta. A u zajedništvu je naša snaga. I ne nije ovo neka predizborna ili izborna floskula, već zapravo istina koju je vrijeme da reclaim-ujemo, posvojimo, vratimo sebi.

I iako okeanom plivaju i čudovišta, i dalje je sam okean, a samim tim i život, naš prijatelj, naš saveznik, jer na kraju mi i jesmo nastale iz okeana. I od zemlje i zvijezda.

Zato ću da završim svoje pismo sa izrazom zahvalnosti Majci, Životu..

A ti mi piši - koje su mudrosti koje si ti naučila tokom životne faze djevice, majke, čarobnice? Ili dođi u slijedeći ženski krug, i podijeli svoju mudrost sa nama, uživo.

Hvala Majci

Kažem:

Hvala ti Majko što uvijek si tu

kada padnem

i kada se radujem.

Hvala ti što si tu,

u vjetru koji miluje mi lice,

u vodi koja struji mi kroz tijelo,

u zemlji koja drži mi noge,

i gura me i kada nisam spremna,

ali uvijek kada je pravi tren.

Hvala ti Majko što si tu,

u glasu koji pjeva od radosti

i plače do zore,

u vatri koja gori mi u prsima

i bijesu kojem znam ime.

Hvala ti što si tu

u hladne dane

i tople noći,

i što uvijek daješ mi

ili radost ili mudrost,

najdraža učiteljice moja.

A ona mi odgovara:

Hvala kažeš tako što živiš

čaroliju koja jesi.

Hvala ću dobiti

kada tvoja istina

dotakne sva srca

i sve duše ovog svijeta.

Hvala meni je

kada vrisneš,

s vremena na vrijeme,

toliko da potresu

se sve zvijezde i planete

i pustiš svoje tijelo, svoj ritam

i svoj glas.

Što glasnija si

to si mi bliža,

što više svoja si

to više te osjetim.

Naša veza je

neraskidiva i jaka,

ali što više si ti ti

to više mogu ja, biti ja...

Ona kaže: “Pokaži svu svoju ljepotu”. Ona je gola, ranjiva, svoja. Ima senzitivne oči - što znači da osjeća i saosjeća sa svime, i senzualne usne, usne za poljupce. Njima ona ljubi život strstveno. Ona je ona koja cvjeta. Poput egzotičnog pauna ona ponosno pokazuje sve svoje boje.

Moja vanjska slika

Cvjetanje za mene je pokazivanje sebe, ta vanjska slika, ono kako predstavljamo sebe. Često želimo da ta slika, onako kako nas drugi vide, bude savršena. I naravno da mi kontrolišemo šta se vidi, a šta ne. 

Ali kako bi ta naša “vanjska” slika izgledala, kada bi bile skroz iskrene i pokazale sve ono što jesmo iznutra? Da li bismo onda odjednom stajale oči u oči sa Meduzom ili bi i dalje uspjele vidjeti boginju koja jesmo? 

Često su vanjska slika, ona koju pokazujemo svijetu i ona unutrašnja, ona koja jesmo kada smo svoje, same, dosta različite. Ovaj mjesec sam se bavila svojom vanjskom slikom. Kako ja to predstavljam sebe, zašto mi je neugodno u nekim situacijama da budem viđena i vidljiva i kako da napravim sebi da mi bude ugodnije da budem “viđena”. Npr. kao strankinja, neko ko pravi još uvijek greške u izgovoru, u pisanju novog jezika, generalno u svoj mojoj nesavršenosti, a čini mi se da je u posljednjem periodu ima mnogo više nego uobičajeno.

Dok sam odrastala bilo je jako važno da budem prezentabilna. Da imam finu odjeću, sređenu frizuru, dobre ocjene, odlično ponašanje. Nije bilo poželjno niti dozvoljeno sve što jesam. Samo ono što spada u ovaj okvir je bilo ok, sve ostalo se sjeklo, rezalo, tuklo iz mene. Pa sam vremenom počela i sama da hodam bosim nogama po staklu poput male sirene, da bih se uklopila u poželjnu kutiju. 

Međutim, shvatila sam, kroz vrijeme, da skrivanjem svoje nesavršenosti krijem zapravo svoju ljudskost. I time zapravo doprinosim sistemu u kojem je sve sterilizovano, savršeno, ispolirano, sistemu u kojem greške i mane nisu dozvoljene. A neprihvatanjem i ne dopuštanjem nesavršenosti i ljudskosti, ne dopuštam sebi ni da živim, učim, rastem, napredujem i što je najznačajnije - uporno se opirem jednom polaritetu u svijetu polariteta.

Biti svoja, sa  svim svojim manama ali i vrlinama, prema tome je zapravo aktivistički čin, čin otpora i nepristajanja na ispolirani, sterilni sistem.

Biti drugačija

Međutim, u praksi, nije lako uvijek biti svoja. Jer nekad kada sam svoja, izdvajam se. Drugačija sam, suprotna. Dugo vremena sam se krila i od toga. Zapravo sebe sam i krila najviše iz razloga da ne bih bila drugačija. 

Kada izaberemo da budemo nesavršene, i da ne budemo uvijek dio poželjne i prezentabilne kutije - tada biramo i da budemo drugačije. A za biti drugačija potrebno je dosta snage, hrabrosti, energije. 

Ono što je esencijalno je da kada smo drugačije u okruženju, mi smo tada one koje nose lijek. Medicine women i oracle. Mi postajemo vølve koje praktikuje seiðr, ili vještice iz šume. Istraži i otkrij sama za sebe. U svakoj situaciji u kojoj se nalaziš, a drugačija si - tvoja drugačijost, ono što tebe izdvaja, jeste upravo ono što je potrebno ostalima. 

Zato je važno dijeliti sebe, izraziti sve što jesam. Nekad to rezultuje time da ću vidjeti da  svi prolaze isto što i ja, i doći do velikog osjećja pripadanja i povezanosti, a nekad ću osjetiti da je vrijeme da uskočim u ulogu one koja nosi lijek i da ga podijelim sa drugima, na svoj način, ali i način koji je prihvatljiv drugima.  Prije sam to često radila u vidu savjeta koje niko ne traži i time prelazila granice drugima. Sada to radim kroz poeziju.

Nekad mi je i lijepo biti viđena - moje divno, sjajno ja vs. unutrašnja ružnoća

Otkrila sam i da nije baš uvijek da se osjećam neugodno sa biti viđena. Nekad zapravo želim biti viđena, priznata, validirana. Uglavnom je to sa stvarima u kojima sam dobra. Koje su meni poželjne, velike, važne. Tu mi ne smeta da me vide, i tu mi je i potrebno da me vide. Samim time, kada mi je neugodno da budem viđena, to je onda samo sa osobinama kojih se stidim, koje ja smatram nepoželjnima. Moje unutrašnje mane, unutrašnja ružnoća ili moje “loše” ja. Ono koje ne želim da se vidi. Nasuprot mom divnom, sjajnom ja. 

Ono zanimljivo što sam otkrila u radu sa ženama na radionicama intuitivnog slikanja je da našu kreativnost često guramo u to ružno ja i naši radovi su oni kojih se stidimo. A zapravo je naša kreativnost, po meni, jedna od naših najsjajnijih kvaliteta, toliko važna za svakodnevni život i sigurno i lijek za sve što nas muči. 

Šta misliš čega divnog ima tu još, što krijemo i zovemo ružnim? 

Mislim da na kraju sve zavisi od konteksta. Mislim da ne postoji ništa što je ružno samo po sebi niti lijepo. Nešto što nam je ružno u jednom kontekstu, u drugom nam može biti skroz lijepo. Tako sam i ja sama sebi u jednom trenutku lijepa, u drugom mi se ne sviđa. Ružno i lijepo, vrline i mane, nisu nešto statično, nego su jako promjenjive. Ovisne o raznim faktorima. Kada jedan faktor se skloni, nešto što je bila velika mana, više to nije i tako i za vrline. 

Zavisi i ko nas gleda i u čijem okruženju. Sa malom djecom se uvijek osjećam dobro i lijepo i svojoj koži jer ona još uvijek ne osuđuju vanjski izgled. Radi se o prihvatanju i milovanju oba naša polariteta, o biti u nuli.

Greške i nesavršenost ljudskog iskustva

Zmija me je naučila da je okej nekad, u nekim situacijama, sakriti se. Isto kao što je i prirodno da nekad će biti situacije u kojima ćemo biti ranjive i možda ipak biti ismijane. U kojima ćemo pogriješiti. Greške su tu da nam donesu lekcije. One su izvor naše unutrašnje mudrosti. One nam zapravo pomažu da oblikujemo sebe po svojoj mjeri. Da razlučimo i izaberemo šta se nama sviđa i kako mi želimo. Nekad greška ili neka nesavršenost može da nas motiviše da postavimo neki novi cilj, i otisnemo se na neko novo putovanje. A bit putovanja su upravo “neuspjesi”, greške, skretanja sa puta. One su te koje obogaćuju naše putovanje i priču našeg života čine autentičnom, jedinstvenom.

Život, i samim tim naša životna priča, ne bi bili zanimljivi kada bismo samo poželjeli neku želju i ona se ostvarila. Svi bi željeli isto, živjeli isto, imali isto. U nesavršenostima i drugačijosti, u onome što nas izdvaja od drugih, u našim bojama krije se diverzitet koji je jednako potreban i važan kao i povezanost i jedinstvenost duše. Zapravo, to je tačno ono što jesmo - tijelo, koje donosi diverzitet i raznovrsnost i duša - koja nosi jedinstvo i kolektivnu povezanost. I oboje su naša esencija, a život ples između ova dva divna plesna partnera.

Ne možemo imati radost, bez tuge, i ne možemo imati savršene trenutke, bez onih totalno čudnih, ljigavih, neshvatljivih, kaotičnih. I što prije se naviknemo na ljigavost ljudskog postojanja, i pronađemo užitak u njoj, to ugodniji će biti ovaj ples. A ja, što prije se naviknem na realnu sliku mene - onu koja ima i vrline i mane, to prije ću se osjećati ugodno u svojoj trenutnoj koži. A kože su ionako promjenjive, pa se valja uvijek iznova navikavati na nove. I to je dio iskustva.

Na kraju, oni koji nas vole ionako će nas vidjeti dva puta bolje i ljepše, a oni koji nas ne vole duplo gore, kako kaže Frida Kahlo. Ili Paolo Coelho. Whatever.

Tako da nam ne ostaje ništa drugo nego cvjetati svaki dan, bojama koje su danas tu, i ownovati te boje, stojati iza sebe, kakva god da sam i ko god da sam taj dan. I kreirati održivu personu, vanjsku sliku, masku koja ima u sebi i ranjivost, ljudskost i dopušta nesavršenost.

I biti možda malčice duže sa onom koja jesam danas, i čuti šta ona ima da kaže, i šta ona želi, umjesto konstantno težiti za onom idealnom verzijom sebe, onom koja je sve moje trenutne ciljeve ispunila, živi sve moje želje, ili žaliti za nekom starom verzijom sebe, mlađom, ljepšom, strastvenijom.

Kako mogu biti sa onom koja sam sada i ovdje i držati njoj prostor, sa svim njenim vrlinama i manama, to je pitanje koje je potrebno sebi postaviti sa vremena na vrijeme, i uvijek iznova, čini mi se.

A kako si ti ovih dana, i koje su tvoje upitanosti? Piši mi.

S ljubavlju,

Dženita

Kada si u tami,
i kada izgleda da si sama,
i kada je baš teško,
i svaki novi korak je nepoznat.

"Neugodno mi je mama!"
"Ne sviđa mi se ovdje!"

Majka je tu,
Ona te čuva.

Njeno srce je tvoje srce,
Njene ruke su tvoje ruke,
Ona je tu,
a iza Nje,
sve majke njene majke.

Nikad nisu rekle da biće lako,
ali dale su ti dar za put,
smjestile su ga u tvoju uzavrelu krv,
da živi s tobom svaki dan,
da podsjeti te da nikad nisi sama.

U krvi tvojoj ključevi su svih vrata,
onih prošlih, trenutnih neotvorenih,
i svih budućih koja tvoja su.

Krv tvoja gorivo je tvoje,
rijeka života,
krv tvoja odgovor je na sva pitanja.

Dovoljno je samo utihnuti tek toliko
da čuješ njeno strujanje kroz plave vene.

Prati njen tok,
pokazati će ti put.

Mama je tu da ti da zagrljaj,
Mama je tu da ti da krila,
Mama je tu da te podrži.

Ona je tu.

U vazduhu. U travi. U starom drvetu.
U oblacima koji se ljube
i sunčevoj svjetlosti koja proviruje kroz njih.

Ona te prati poput sivog kišnog oblaka,
Ona je tu.

Slobodno budi.
Slobodna budi.

Svoja.

Još jače.
Još više.

Prepusti se
toku svoje crvene krvi,
tvoje tijelo već zna put,
tvoja krv već zna put,
Ona zna put.
Ti već znaš put.

Ugraviran je u svaku ćeliju tvog
gorućeg srca.

Sada samo ostaje da se pustiš,
leti ptico mala,
za ovaj let si prije hiljade godina stvorena.

Kucnuo je čas
Ovo je tren koji si čekala
Inicijacija u novu tebe,
upgrade u novi level.

Dobro došla na drugu stranu,
Majka te već čeka i pruža ti ruku,

da pogura te do dubokog udaha, 

i bude tvoj oslonac tokom svakog, 

a i posljednjeg,

izdaha... 

Draga moja sestro po duši,

danas ti pišem o ovoj slici iznad. Ona kaže: 

"Slobodno skoči u Život, uvijek je tu mreža satkana od crvene niti, spremna da te uhvati. 

Crvenu nit čini tvoja krv, ona koja te spaja sa životom, sa tvojom krvnom lozom, sa precima, ali crvenu nit čini i sve ostalo - tvoje putovanje, način na koji putuješ, sve ono što voliš i što te uzbuđuje, Bog, čuda, sinhroniciteti, drugi ljudi, sav živi svijet oko tebe. 

Mrežu čine i svi tvoji usponi i padovi, naučene lekcije, pređeni koraci, tvoja lična medicina i sva mudrost narasla tokom Puta."

Lijepo je nekad sjesti i pogledati tu mrežu koja nas tako čvrsto čuva. Jer ona se konstatno širi. Pa da vidimo, svjesno pomilujemo te nove trake, novo ispletene niti na Mreži života. Da se podsjetimo šta je već tu i sjetimo se šta nas sve podržava.

Kako zanimljivo, tkanje nastalo življenjem nas podržava u daljem življenju. To i jeste osobina podržavajuće strukture, one čija je esencija obilje. 

Lammas, koji je bio prvog augusta, a i generalno čitav august i septembar su sjajni trenuci za to. Za pogledati plodove, naučene lekcije, za zapitati se šta se desilo sa novogodišnje namjere. Ali ne samo to, nego je ovo i sjajan trenutak za nahraniti sebe svojim plodovima, pogledati čega to ja imam u izobilju, i podariti i sebi sebe, a onda (i samo onda), ukoliko imamo viška, podariti dio svojih plodova i drugima. 

Lični plodovi su za mene recimo mudrosti, iznenadni uvidi koje sam dobila (najčešće ih dobijam u toku ženskih krugova ili dubokih razgovora), ali i naučene lekcije, greške, pogrešno otvorena vrata, neuspjeli pokušaji koji su me doveli do više jasnoće, odlučnosti, i pomogli mi da oblikujem (ili preoblikujem) namjeru i slijedeći korak. 

Jedan od mojih sočnih plodova koji je narastao ove godine, govori recimo o arhetipu majke i djevojke u meni. Već sam prije spominjala kako sam imala izazov da ih integrišem. Npr. kada sam sa kćerkom danima, zna mi se desiti da se počnem gušiti, čeznem za slobodom, slobodnim vremenom, za sobom, samoćom. A kada sam bez nje i konačno "slobodna" - sve na što mislim je Ona.

Shvatila sam, u jednom od naših magičnih ženskih krugova, da je to bilo zapravo jer sam majku i djevojku u sebi gledala kao odvojene i odvajala i njih i sve vezano za njih. A onda mi je bljesnulo - one ne isključuju jedna drugu! Energija majke je ekspanzija na energiju djevojke, kao što je i mudra starica ekspanzija na sve ostale životne faze jedne žene.

Obje su već tu, uvijek i u isto vrijeme. Zapravo sve što ja jesam je uvijek tu, dostupno. I sve što čini Život. Sve je već tu, u Mreži Života.

(Shvatila sam i da, da bih izašla iz Majke, moram otići prvo u Crone i mudru staricu, npr. alhemisati umor, odmoriti, usporiti, pa tek onda mogu osjetiti obnovljenu energiju djevojke, a kad prelazim iz energije djevojke u Majku, da je potrebna trudnoća i porod, odnosno postepna priprema.

Isto tako shvatila sam da, energija Majke je ona koja podržava djevojku u meni - motiviše, potiče, podržava zabavu, životnost, autentičnost, i da zapravo one mogu da sarađuju, umjesto da se razmjenjuju.

Jedna drugoj su zapravo jako potrebne. )

I šta onda ako je sve ekspanzija? Šta ako je sve jedan duboki udah? - zapitala sam se.

Možda je Život u ljudskom tijelu sam po sebi ekspanzija na život duše bez tijela, umjesto patnja i kazna. Možda smo ovdje da dišemo punim plućima, umjesto da površno hvatamo zrak? 

Naravno da, uz duboki udah ide i duboki izdah. A tačka preokreta, ona koja vodi ka izdahu možda jesu upravo neugodni trenuci, odbijanja, "otpori". Možda ono što mi osjetimo kao otpor, zatvorena vrata, zid, je samo tačka u kojoj se udah zaustavlja, i dolazi vrijeme za izdah, da bismo onda opet mogle udahnuti duboko.

Svi ti naši plodovi, udasi i izdasi, ali i mnogo više od toga, čine našu Mrežu. I važno je sjetiti se, nekada kada nam je teško, dok “izdišemo”, kada nas je strah, kada je sve oko nas nepoznato ili tamno, da postoji ta mreža koju smo isplele samim življenjem i postojanjem na ovom svijetu, u ovom životu.

U tami, u nepoznatom, u neugodnom, često nas može konzumirati taj osjećaj straha ili neugode, možda i panike, ali tu je, u nama, i iza nas, još obilje svega.

To obilje, ti naši lični alati, mudrosti, naša krv, naše pretkinje, ljudi koje volimo, ljudi sa kojima smo povezani, biljke, životinje, nebo i šuma, voda, zalasci sunca, svjesni udasi, muzika koja grije dušu, mali ili veliki užici, svi oni su isto tu, zajedno sa strahom ili tugom.

Mi smo zapravo podržane. Uvijek i oduvijek.

U nordijskoj mitologiji, vidovnjakinje su zapravo otišle tako daleko da su tvrdile da je ta mreža Života, već unaprijed određena. Naš trenutak rođenja, i trenutak smrti, kao i svi trenuci između su predodređeni. Ovu tvrdnju sam tokom godina nalazila još i u drugim mitologijama i religijama. Ono što ipak je naše, i promjenjivo je, a samim time ostavljeno nama na izbor je, način na koji ćemo hodati mrežom, način na koji biramo da živimo.

Mnogo mi se sviđa ovo. Uopšte nije upitno da Mreža postoji. Možeš je nazvati i Cvijet Života. Ili samo Bog i Sudbina, Život. Kako god ti vidiš i osjećaš. Ona je tu i postoji. 

Ali ono što možemo da biramo je da li ćemo biti i putovati Životom, znajući da smo podržane i hrabro i odlučno koračati ka posljednjem izdahu ili ne. Možemo da biramo hoćemo li žurno da čekiramo ciljeve sa to do liste ili da vidimo svaki trenutak, svaki zadatak, svaku aktivnost i misao, emociju, svako iskustvo, i svaku osobu, kao esencijalnu kockicu na našoj stazi. 

Još jedna stvar koju mi možemo uraditi jeste kreirati svoju svakodnevnu ličnu mrežu užitka.

Da pojasnim:

Postoje stvari u našim životima koje su promjenjive i postoje one koje su poprilično konstantne. Npr. ustajemo svako jutro, idemo na spavanje, idemo na posao ili u školu, imamo neke alate, navike, hobije koje koristimo u danu.

Konstantne stvari u našem životu čine određenu strukturu.

Vrlo je važno da pogledamo kakav je kvalitet te naše strukture, tj. važno je da ona bude podržavajuća i ispunjavajuća. Važno je da naše strukture budu čvrste i satkane od strasti i užitka, da nas uzbuđuju.

Kada imamo strukturu takvog kvaliteta, stvorile smo sebi mrežu koja će uvijek da nas uhvati i podigne, čak i prilikom najvećeg pada.

Kao što npr. gimnastičari se slobodno bacaju u visine i dubine, jer znaju da imaju mrežu ili podlogu koja će ih uhvatiti. Čak šta više, prvobitno su i naučili da se puste, jer su hiljade puta prije savršenog skoka pali i bili dočekani mekanom podlogom.

Moj primjer takve mreže podržavajućih stvari su:

- Šuma - uvijek i konstantno imam šumu, koja me uvijek, uzemlji, da mi mudrost, inspiraciju, mir, zagrljaj.

- Škola jezika - sadrži nekoliko mojih najvećih ljubavi - jezik, učenje, kreiranje znanja, zajedništvo.

- moj posao - radionice slikanja - sastavljen je ponovo od nekoliko mojih esencijalnih životnih ljubavi - putovanje u dubine ženske psihe, zajedništvo i zajedničko putovanje, istraživanje, slikanje i pisanje

- ženski krugovi - misterija, sinhroniciteti, zajedničko magijanje, alhemija, mir i odmor, davanje ljubavi sebi, zahvalnost, poezija, čitanje, dijeljenje, životna mudrost

- pisanje i slikanje - aktivnosti koje me uvijek vrati meni, 

 - kreativni dnevnik - aktivnost koja mi uvijek budi radost i razigranost itd.

Zajedničko im je da sam ih ja sve stvorila, skuhala, od recepta sastavljenog od mojih najdražih aktivnosti. Probaj i ti. Šta možeš skuhati, kakvu mrežu isplesti, od svojih strasti i ljubavi?

I još jedna stvar.

Kada znam da sam podržana, i kada podržavam sebe, kada sebi dozvoljavam svaki užitak i živim svoju kreativnu vatru, kada sam svjesna sebe i svoje moći, kada govorim svoju istinu, i pratim svoju viziju - tada radim još jednu stvar, a to je da tresem mrežu - obasjavam svjetlošću život i sve sa čime sam povezana, i vraćam uslugu, sa zahvalnošću.

Kada sam svoja, ja podržavam Život nazad.

I tu se krije sav Smisao i ono nešto Više. Tu počinje magija i ples kokreacije. Tu živi Flow.

I već nam je sve tu, na dohvat ruke.

Prvi korak - pogledaj svoju Mrežu Života i slobodno se baci u nju. Podijeli svoje greške i neuspjehe i čemu su te naučili sa drugima. Podijeli svoju ličnu životnu mudrost i ne zaboravi da se prvo ti nahraniš njome, umjesto da odgovore konstantno tražiš van sebe, u novim sadržajima, edukacijama, i knjigama. Samostalno kreiraj svoju ličnu svakodnevnu podržavajuću mrežu užitka.

Želim ti da te odbaci u najčarobnije visine, i da te uhvati najnježnije i najsnažnije u isto vrijeme onda kada ti to bude potrebno.

S ljubavlju,

Dženita

Ona koja gradi svoj put

U zvjezdanoj noći

pod punim mjesecom

iz kristala naljepših boja

rodi se ona:

kraljica svoga srca

stvorena za uspjeh,

ispred duše nosi

svijeću svoje lične magije

da njome obasja

i najtamniju noć.

Ipak,

ono što ona smatrala je uspjehom

ne dođe joj godinama,

a i stalno je bilo promjenjivo to nešto

ka čemu ide,

za čime čezne,

ono što nedostaje,

to što želi.

Koprcavo bilo je to nešto,

nikad uhvatljivo.

A pješčani sat

odbrojavao je zrnca

jedno po jedno,

sve manje u posudi života.

Na putu, međutim,

nauči ona

kako da čuje sebe,

živi u tijelu,

osjeti vjetar,

miriše zimu,

raduje se proljeću.

Nauči ona kako da

zamijesi tijesto “po osjećaju”

i napravi čorbu “od oka”,

isklesa šareni kamen mudrosti,

nalik onom iz kojeg se rodila.

Nauči praviti ključeve

za zatvorena vrata

i koja vrata ipak ostaviti neotključana.

Samo jedna misao

uvijek bi joj pobjegla,

ta da sve što joj potrebno

već odavno je tu.

U njoj i oko nje.

Pa bi se sjetila,

pa zaboravila.

Plesala valcer života,

kojeg grade usponi i padovi,

jedinice i nule,

a struja teče tamo gdje postoji put,

pa se preusmjeri kada ga nema.

(A nekad i sama izgradi svoje korito).

Postala je ona

koja gradi svoj put

od svete tame i

svete radosti,

od starosti i mladosti,

djetinjstva i majčinstva,

od uspjeha prijatelja,

dječijih osmijeha,

noćnih zagrljaja,

lakoće vjetra,

i ljubavnih priča

od kojih njen svemir

je satkan.

*********

Od čega je satkan tvoj put?

*********

“I krenuh tako putem svog srca i svoje istine. A onda jednog dana zalutah u lavirint. Počeh se gušiti. Izlaz nije bio na vidiku, a na kraju svakog puta kojim bih krenula naišla bih na zatvorena vrata.

Nije bilo lako, ali sam uporno nastavljala. Novi korak, nova zatvorena vrata. A sa svakim zatvorenim vratima, postajala sam sve svjesnija, počela sam obraćati pažnju. Sve više sam posmatrala, osluškivala, u nadi da čujem odgovor, kojim putem da krenem.

Načulila sam uši i sve što sam čula bilo je tiho šaputanje vjetra pomiješanog sa snježnim pahuljama:

- Ostani tu gdje jesi. - reče mi.

- Stani. Zima je. Sada nije vrijeme. Odnosno baš sada jeste ono za šta je vrijeme.

Pa sam stala.

A tek kada sam stala mogla sam da primim obilje koje je bilo svo ovo vrijeme oko mene.

Ljubavni ljudi, razumijevanje, osmijesi, obilje poklona.

Zeleni avanturin. Uspjesi i cvjetanje prijatelja. Inspiracija. Jasnoća.

- Želim ovako topao i jednostavan život uvijek - izustih.

I crna vrata ispred kojih smjestila sam se i prilegla na tren, nekim čudom (ili ne), pretvoriše se u crkvena vrata. Utočište, svetište. A ključ oko vrata bio je satkan od te želje moga srca.

Pa otključah šarena vrata i uđoh u hram, a u njemu svećenica.

- Moli se neuspjesima jednako kao i uspjesima. To što tražiš, potrebno je sebi da daš. - reče mi svećenica u hramu.

Pa dadoh ja sebi, sve što bila spremna sam da dam drugima: trud, sebe, svoje znanje, iskustvo i mudrost. I počeh tako malo po malo, kocku po kocku, dan za danom, da gradim mozaik mog života, po mojoj (na)mjeri.

I shvatih da život UVIJEK, i kada uzme mnogo, nekad kasnije mnogo i vrati. ”

A koja je namjera tvog života? Koje želje ušuškano spavaju daleko na dnu tvoga srca? Piši mi.

Snježni pozdrav,

Dženita

Ona koja posvetila je sebe

Uzela sam crvene ruže iz bakinog vrta,

od njih napravila krunu,

svici su se spustili na moju kosu.

Uzela sam svjetlost iz svog srca

i spustila je na grlo -

od nje napravila sam najljepšu ogrlicu samo za sebe.

Obukla sam mekanu haljinu od latica crvenih ruža,

koje nježno miluju mi tijelo

i krenula na hodočašće do svoje moći.

Proglasila sam sebe svetom,

odala sebi počast za sve što

prošla sam u životu -

- patila, plakala, gubila sebe,

pristajala sam na mnogo toga,

ali nikad nisam izgubila vjeru.

Zato danas, udajem se za Život,

postajem njegova saputnica.

On nježno će da vodi me za ruku,

a ja ću da ga pratim,

sa velikim očima,

bosim nogama,

razigranim kukovima i

poletnim grudima,

milovana svilom,

s mirisom ruže u duši...

“U ružinom vrtu moje nene, tu odmah blizu moje omiljene jabuke, živjela je pčela matica sa svojim plemenom.

Jednog sunčanog dana, sasvim iznenada, nova, mlađa pčela svrgnu je sa prijestolja.

Bio je to zapravo događaj mjesecima planiran u sjenovitim kutcima tople košnice, ali pčela kraljica nije znala ništa o tome. Bila je isuviše zauzeta organizacijom proizvodnje đulbešećer meda. Mlada kraljica uze joj krunu, sluge donesoše njene kofere i tako zaputi se ona u potragu za novim plemenom i novom košnicom u kojoj će da vlada. (Jer to joj je bila svrha, zar ne?)

Leteći okolo doleti ona tako i do mog prozora. Vidjela me je kako sjedila sam za stolom, zaokupljena svojim šarenim kreacijama. Mislim da je pomalo prepoznala sebe u meni, pa nakratko spusti kofere na drveni okvir mog starog prozora i odluči da ostane još malo, da me posmatra.

Ono što ja nisam vidjela, a ona jeste, je da su iznad mene lebdjela dva crna demona, napravljena od magle kritika, ponižavajućih riječi, zahtjeva, moranja i trebanja koje skupljala sam još od djetinjstva.

I baš u tom trenutku kada kraljicinu pažnju zaokupi moja uživljenost u slikanje i pisanje, baš tog sunčanog dana kada desio se coup d'état u košnici đulbešećer meda, baš tada sjenoviti demoni, kojima uvijek vješto okretala sam leđa, zgrabiše me za vrat.

Možda je bio merkur retrogradni, ili se tek najavila zima, a možda je ovaj trenutak bio veći od toga, onaj rijetki, sudbinski - više se ne sjećam. Ali počeše da me guše četiri odrasle sjenovite ruke, jedan par muških i jedan par ženskih. Dok su me gušile jezivim glasom oštro govorili su mi: “ Trebaš da nađeš stabilan posao!”, “Sjediš tu i ništa ne radiš, dok drugi ti služe, tako si lijena!”, “Nisi sposobna da uspiješ ni u čemu!”, “Nisi sposobna da izdržavaš sebe!”, “Ne zarađuješ velike sume novca!”, “Ni za šta nisi stvorena!”.

I ruke se pretvoriše u lance, kavez oko mog vrata, koji postade sve snažniji. Kraljica hitro uleti u moju sobu kroz mali otvor na prozoru kojem svrha bila je da podsjeti me na stvarni svijet, moje sidro koje povuče me nazad kada raspršim se u dušu. Ovaj put izgleda je bilo potrebno dodatno izvlačenje i spašavanje.

Doleti tako kraljica do mene i poče od hladnog, željeznog kaveza praviti košnicu. Olabavi ona okove koji obavili su se oko moga vrata, najsočnijim pčelinjim voskom. Znala je ona dobro gdje mogu se pronaći tajne zalihe nenine đulbešećerke pa ponese mi njenog polena. Korak po korak, dan po dan, kavez pretvori se u košnicu sa najslađim medom kojeg ikad sam okusila u životu.

“ Hajde da sada pustimo krute načine, a ostavimo ljubav. Hajde da zajedno izgradimo nove temelje, nove okvire, novu, plodniju zemlju za tebe. Hajde da te sklonimo iz sjenke nepodržavajućih riječi i rečenica i stavimo te pod sunce tvoga bića. Hajde da te naučim kako da vladaš košnicom svoga srca.” - reče mi kraljica nježno, dok radila je vrijedno.

I počeh tako, malo po malo, korak po korak, da cvjetam. U novoj zemlji koja hrani me, sa novim okvirima koji proizvode med u meni umjesto demona. Pčela kraljica me nauči kako donijeti nove zakone, i da sam ja zapravo ta koja određuje šta je uspjeh za mene, a to jesu osmijesi mog lica i radost mog srca. Ja određujem za sebe, ko će da vlada u meni i šta. A ja sada određujem da to uvijek će biti - istina moga, a ne tuđeg srca.

I počeh vladati sobom i postadoh kraljica svoje košnice. A vlast mi se osladi pa počeh vladavinu svoju nametati i na druge. “Moji zakoni su najbolji, moje zakone trebate pratiti.”

“Ja sam vođena ljubavlju, moja istina je prava”, govorila sam ljudima oko sebe.

Sve dok jednog dana ne shvatih - pa ja ponovo sam u kavezu, postala sam vladarica pčela, a zaboravila na cvijet koji jesam. Ja i nisam neko ko voli da vlada i vodi druge. Ja volim da budem tiho prisustvo, zrak koji miluje crvene obraze i nježno pomjera suze sa lica. Snažna sila, a nevidljiva, koja nosi miris ruže kroz svijet, to uvijek je bila moja istina.

I umjesto posuđenog pčelinjeg voska, stavih latice ruže na sebe, nasljeđe mojih pretkinja. Ona podsjeti me na trnje, granice svakog bića i kako je pažljivo potrebno postupati sa ružama. I počeh pričati, vrištati, pisati, plesati, slikati istinu mog srca, poštujući u isto vrijeme i istinu drugih. I postadoh ona koja posvetila je sebe, postala sam sama sebi sveta. I moja istina postade moja sveta knjiga, a moja vjera - plamen moga srca.

Ali prvo morali su se desiti - moja nena, njene ruke u zemlji mojih predaka, nenine ruže koje nastavile su rasti godinama, šaputanja u hodniku pčelinjeg dvora, svrgavanje sa trona, odlazak stare kraljice i njeno lutanje po neninoj bašti, moj prozor i demoni iza mojih leđa, njihove ruke oko mog vrata, alhemija kaveza u pčelinji sać, moja “pogrešna” vladavina koja povrijedila je mnoge, i uvid da ja sve to zapravo i ne želim.”

Piši mi - koja je istina tvoga srca i koja moranja, trebanja i očekivanja tebe guše? Kako svoje strukture možeš pretvoriti u najslađi ružin med?

S ljubavlju,

Dženita

“U jednom trenutku shvatila sam - ja želim biti lijepa, ja želim biti privlačna. Želim da me drugi žele. Ja neću da budem “debela” i ja želim da smršam, želim da se prilagodim onom što drugi misle da je lijepo. 

Ali zašto je tako? Odakle sad ta potreba u meni? Sada kada sam shvatila koliko je važno za mene biti svoja? Zašto je naizgled lakše prepustiti se trendu, čak i kada je tako daleko od onog što ja istinski želim i što mi je potrebno? 

Naravno, jako mi je poznat taj komformizam i nije ništa novo u mom biću i u mom životu. Postoji gotovo oduvijek i srela sam ga i u slikanju. Potreba da slika bude lijepa, da lice bude lijepo, u skladu sa onim što ja mislim da je u trendu, gdje slike prikazuju uglavnom jedan tip žene, a to je ona koja je seksualna, senzualna, privlačna. I na slici nesvjesno pokušavam da lice napravim više privlačnom, više seksi. Kao da postoji samo jedan tip žene, a ne hiljade njih. Kao da se žena i sve što ona jeste može svesti na senzualno tijelo i našminkano lice.  

Tema se “lijepo” nadovezala na oktobarsko povezivanje sa pretkinjama u redovnom ženskom krugu. Moje pretkinje jako su voljele ljepotu i ukrašavanje - ali čini mi se da je to bilo uglavnom iz jednog razloga - da se sakrije sve ono što je unutra, da se navuče maska. Ono što su krile često su bile tuga, nezadovoljstvo, ogorčenost, neshvaćenost, umor od života. 

S druge strane, taj njihov način nosio je i nešto pozitivno sa sobom, u sebi. Ukrasi imaju moć da podignu raspoloženje, samopouzdanje, daju osjećaj snage (čak iako je možda lažni) i dodaju notu svetosti, rituala u dan. Bez obzira na to kako se osjećam danas, bez obzira na sve druge okolnosti, ukrasi zaista imaju potencijal da budu oslonac u burnom postojanju.

Fini porculan, heklani stolnjaci u koji uloženi su sati posvećenosti, smisleno poredana kafa, ukusni kolači, su zapravo stvorili jako lijepe uspomene iz djetinjstva koje su se urezale u moje pamćenje i za kojima i dan danas ponekad čeznem. Ima nešto i u tom ručno uređenom prostoru, na način koji je odredila domaćice kuće. Tako ona stavi svoj pečat na dom i izrazi sebe, barem u jednom, uskom, i čini se jedinom društveno prihvatljivom načinu. 

Možda naše pretkinje jesu bile umjetnice, i jesu izražavale sebe svakodnevno, kroz hranu koju su kuhale, kroz izbor krpa za brisanje prašine, kroz izbor omiljenih recepata i jela. Možda su i one nalazile načine na koje mogu napraviti (barem kroz način na koji danas počešljaju kosu) da im duša zaiskri, kao što meni iskri kada zapisujem svoju istinu u poemu. 

Volim vjerovati da to jeste bilo tako. Volim vjerovati da i pored tolike ograničenosti, jesu pronalazile slobodu, sebe, kreativni izraz kroz uljepšavanje prostora, kroz odgoj i njegovanje djece, kroz pletenje zimske odjeće, kroz kuhanje i pravljenje tijesta. Zato je i dan danas impuls za uređivanjem tako jak u nama, ženama i kćerkama balkana, jer jeste bio jedini način na koji jesmo mogle živjeti svoju snagu i kreativnost. 

Međutim, nažalost i to je našim bakama i mama često bilo ograničeno i nisu nažalost sve imale tu slobodu. 

Što se mene tiče, ja sam se “odrekla” (tačnije rečeno potisnula) te osobine, tog predačkog impulsa, uglavnom zbog negativnog konteksta koji je ovaj akt nosio sa sobom. Srediti kuću, u mom umu prevodilo se kao - mama je opet ljuta i tužna, nezadovoljna, mama opet svoje probleme pokušava riješiti kupovinom novog tepiha, meni opet nije dozvoljeno da imam vrijeme za sebe, za sanjaranje, čitanje i pisanje i opet moram raditi ono što drugi traze od mene, a ne šta ja želim.

U mom mozgu, ljepota, ukrašavanje i uređivanje kuće palili bi signal - ja opet nisam dovoljna jer bi mama rekla, kada bih se ja sredila, da bih mogla dodati još nešto ili zar ću takva izaći iz kuće, a način na koji sam čistila bilo šta, nikad nije bio dovoljno dobar i uvijek je postojalo to nešto što se moglo bolje uraditi.  Njoj često nisam bila dovoljno lijepa, ni dovoljno vješta u kućnim poslovima, jer vjerovatno ni ona sama sebi to nikad nije bila. 

Naučila sam kroz život gledajući mnoge žene, a i muškarce, da čišćenje koliko god bio užitak, vrlo brzo i vrlo lako može postati teret, i često u sebi nosi i potrebu da se stvari, ljudi, život kontroliše, manipuliše i upravlja njime, umjesto da mu se prepustimo.

Često je svečani, ugodni, topli čin dolaska gostiju, porodice i prijatelja, znalo zasjeniti čudovište koje su budilo u mojoj majci, jer jelo neće biti gotovo, jedan sastojak nedostaje, desert je izgorio, mi joj ništa ne pomažemo, ona mora sve sama, mi ne vidimo i ne osjećamo sliku koju ona želi da stvori. E da, to je bio još jedan način na koje naše mame i možda i bake, kanalisale su svoju kreativnost - sav svoj napor i životnu energiju ulagale su u sliku idealne žene, supruge, majke, djece, muža, idilične porodice, koja pod svaku cijenu morala je biti očuvana. Poput Atlasa koji nosio je čitavu Zemlju na svojim ramenima, i one nosile su tu sliku savršenstva svugdje i uvijek sa sobom. (btw. ne izgleda mi čika Atlas baš sretan, niti da mu je lako)

No, kao što rekoh, pretkinje me pozvaše, da se pozabavim ovom temom, pa sam počela malo više istraživati u sebi i oko sebe pojmove ljepote i ukrašavanja, uređivanja. 

Pročitala sam da je u Grčkoj nekada postojalo shvatanje u kojem se ljepota vezuje za “biti u svom vremenu” (being of one's hour). Zrela voćka npr. je smatrana lijepom, dok mlada žena koja je pokušavala da izlgeda starije, ili starija žena, koja je pokušavala da izgleda mlađe - nisu smatrane lijepima.  Kada sam žene u krugu pitala šta je njima lijepo - pisale su mi da je njima lijepo sve ono što jeste, takvo kakvo jeste. Ovo mi se najviše sviđa, ljepotu povezati sa biti svoja. 

Međutim, većina tumačenja ljepote i ukrašavanja, kao i generalno većina danšanjih termina, rodili su se iz mjesta nedostatka. Na engleskom jeziku recimo ukrasiti znači nesto unaprijediti, povećati mu ljepotu. 

Počela sam se pitati zašto bismo povećavali ljepotu, ili je više isticali? Zašto nam nije dovoljna priroda stvari, onakva kakva ona jeste? Odakle potiče impuls za ukrašavanjem, koja je njegova istinska bit i svrha i jesmo li je zapravo negdje u vremenu izgubili i pretvorili u njegovu/njenu suprotnost? 

Potreba za ukrašavanjem postoji koliko postoje i  ljudi. Još u starim civilizacijama nalazimo nakit, ogrlice, prstenje, posebne haljive, češljeve i ogledala. U svim historijskim razdobljima postojali su ljudi koji su ukrašavaili - sebe, predmete, zidove, komade prirode. Čini se da to je bio i način da izraze sebe, da sebe stave u prostor.  I u nekim slučajevima - npr. u slučaju novogodišnje jelke bio je to znak rituala, ceremonije: Jelki dodamo ukras da bismo proslavili ono što ona simbolizuje. 

Možda je to bio i njihov način da dodaju mekoću, toplinu, kao svakodnevni lijek brutalnim životima kakve su ljudi obično vodili. 

I mislim da su ovo sve jako lijepe osobine - dodati ukras jelci, božićnim kolačima, kako bi uljepšali zajedničke trenutke, ukrasiti obični bijeli tanjir, zlatnim listovima i nježno ružičastim i strastveno crvenim ružinim laticama, dodati velike, šašave, šarene naočale, kosu ili šarenu odjeću, kao balans kapitalističkoj ozbiljnosti. Sve ovo je definitivno svjetla strana koju ljepota i ukrašavanje nose sa sobom. 

Međutim, u slučaju ljepote, ovdje imamo još jednu stepenicu dublje, još jednu, ne tako ugodnu stranu medalje. Pored svih “negativnih” konotacija koje ljepota, čišćenje i uređivanje nose sa sobom, a o kojima sam pričala maloprije u slučaju moje mame i mene, otkrila sam desio se još jedan interesantan  društveni fenomen. Ljudi su vremenom počeli da povezuju ljepotu sa dobrim, moralnim, etičnim. U sebi sada nosimo nesvjesni program da sve što je dobro je lijepo i privlačno i poželjno, dok je sve što je ružno, nesređeno, pa čak i nesavršeno, ujedno i loše.  

U svojoj knjijzi “Perfect Me” , filozofkinja Heather Widdows upravo govori o tome koliko je ljepota danas postala ne samo nešto što je društveno poželjno, nego je i ružnoća postala nešto što je moralno i etički pogrešno. Često se ljudi labeluju kao debeli, ružni, itd. i to se sada osuđuje kao greška u identitetu, kao da je nešto pogrešno i grešno u toj osobi.  Ljudi (a još uvijek najviše žene) koji se ne uklapaju u prevladavajući ideal ljepote, su pogrešni.

Čini mi se da se to može primjetiti i na društvenim mrežama. Savršeno ispoliran sajt, sa savršeno dobrim kopijem je poželjan, izaziva povjerenje u nama, dok neuređen insta profil odmah ukazuje na to da novac nećemo dati toj osobi. Ne bi nam palo na pamet da baš ono što nam treba, a možda i više od toga, možemo dobiti i od osobe sa “samo” 100 folowera, jer šta je stotinu ljudi naspram milione mogućih pratilaca. 

Postavili smo i postavljamo, i sebi i drugima, jako krute i visoke kriterije, koje je uspijevaju dostići samo rijetki, a i oni za to često plate jako visoku cijenu. Čupamo i brijemo dlake koje nam je Bog dao, ispravljamo ili iskrivljavamo stopala, koljena, bojimo kosu hemikalijama, sakrivamo sjede dlake, celulit, neravnomjerne grudi, učimo i znamo savršene poze i savršene načine na koje najbolje možemo da prezentujemo sebe. 

Poput Katniss Everdeen u Kapitolu, a vala i kasnije kada su je namjestili da bude slika revolucije, smješkamo se i plešemo, ljubimo sa našim partnerima, slikamo naše savršene stanove i kuće i skupe predmete, da čitav svijet, ili barem ovih naših skromnih 600 followera, vidi kako savršeno živimo. Naravno ni to ne može biti u formi koju poželimo i volimo, nego zna se da je to trenutno reels, juče je to bilo 5-10 slika na instagramu ili Insta story sa sjajnim filterom, a sutra će to vjerovatno biti i live stream. 

Ne samo da se uređujemo jer želimo da prikrijemo svoje nesavršenosti, nego su ljepota, uređivanje i ukrašavanje postali način i sredstvo kojem se trebamo prikloniti i koje trebamo da usvojimo, ukoliko želimo da preživimo u današnjem svijetu. 

I sama radim na društvenim mrežama i uvjerila sam se u njihovu korisnost i moć, kada se koriste sa namjerom da se recimo šire ljubav, podrška i zajedništvo, i jako sam zahvalna što mi omogućavaju da komuniciram sa dragim ljudima, nešto što prije nije bilo moguće. Instagram i Facebook su mi dali prostor da širim svoju strast i ljubav, izrazim sebe i pronađem ne samo klijentice, nego prijateljice za čitav život, pripadnice plemena Ljubavi i Duše.

Ali nažalost ja trenutno ne vidim razliku između savršene slike koje žene nose na svojim virtualnim ramenima i pokušavaju da održe na društvenim mrežama i one koju nosila je moja mama. Svakako da ima izuzetaka, ali one nisu one koje su viralne jer - nekomformizam nije u trendu. 

Društvene mreže su postale naša nova mahala, mjesto gdje upijamo priče i mjesto koje određuje naše priče, naša pravila. Društveno prihvatljivo ponašanje, kao odrasle žene, ne upijamo više od roditelja, već sada je to od društvenih mreža i TV-a. Njih vidimo svjesno ili nesvjesno, kao nove roditelje i počinjemo da kopiramo ponašanje, odnosno osjećamo se konstantno neadekvatno ako ne možemo da se uklopimo u taj trend. Društvene mreže su slike, priče, bajke i mitovi našeg doba, ono po čemu se ravnamo, ono što nas vodi. Novi autoritet i  primjer za život.  

A slučaju da odaberm nekomformizam i neprihvatanje trenutnih pravila i trendova, znači da necu dobiti priznanje i prihvatanje kakvo zapravo istinski zaslužujem. Neću dobiti tapšanje po ramenu (jer na njemu ne nosim težinu savršene slike, I’m sorry),  popularnost, viralnost, nagradu za najpoželjniju i najprivlačniju ženu godine. 

Nekomformizam, u krajnjem slučaju, ako ga se jako i pod svaku cijenu držim, često može da znači i kompletno odbacivanje iz društva, izolovanost. 

Kako onda sebi mogu dati to priznanje i prihvatanje, u slučaju da odaberem da se ne povinem trendu i nekako uspijem se osloboditi svih okova trenutnih trendova, načina i pravila? Jer te naše potrebe, za zajedništvom, prihvatanjem, prizanjem, jako su prirodne i validne. 

Mislim da svaka od nas ima i može pronaći svoj odgovor, vođena svojom unutrašnjom mudrošću.

Ja sam pripadanje pronašla u dubinama svoje duše, izražavanju svoje istine i u zajednici istomišljenica, nekomformista u pokušaju kao što sam ja. 

Pronašla sam priznanje i tapšanje po ramenu, ponos u osjećaju integriteta, u trenucima kada se zauzmem za sebe i kada izrazim ono što je u skladu sa mnom, sa mojom dušom i mojim tijelom, i mojim novonapisanim idejama i pravilima. 

Tada se osjećam ispunjeno jer izreći svoju istinu, biti svoja, “u svom vremenu”, u “onom što jeste takvo kakvo jeste sada”, samo po sebi je nagrada. A obilje pronalazim u procesu, u mom zadatku i mom ručno rađenom putu, te naravno u konstantnim skretanjima sa puta i greškama.

Što se slikanja tiče, nakon nekoliko (na moju sreću) neuspjelih pokušaja da se uklopim u trend, (ili u prijevodu kada ne uspijem da nacrtam savršenu liniju, savršenu sliku, savršeno lice, savršeno harmoničnu kompoziciju), uvijek iznova se  sjetim da ja i nisam ovdje da bih stvarala slike koje su u trendu, već svoju sliku, svoje viđenje žene, lice takvo kakvo jeste, da predstavim sve varijante koje poznajem, a ne samo jednu. Moje lice i moje viđenje žene. Da sebe stavim u prostor. Da proširim svoje priče, i da malo i sebe i svoje čarolije utisnem u svijet koji mi se trenutno ne sviđa. 

I život me je naučio da to jeste moj put. Moj način nije sakriti se i bježati, ne pokazivati sebe, jer se ne uklapam u trenutno, (kao što sam to radila većinu svog života) već što više biti svoja, i što više gurati sebe svugdje. Da vide drugi da postoji i alternativa, drugačiji način. Na ovaj način dajem sebi i drugima do znanja da postoje i drugačiji ljudi, drugačiji putevi, drugačiji izbori, i drugačije mogućnosti tj. obilje načina i puteva, ne samo jedan tačan odgovor. 

 Ja još uvijek vjerujem u jednostavnost, u ljubav, u mir, u prirodu, u ljepotu života, u savršenost i ljepotu stvari baš takve kakve jesu i u to da na nama ništa nije potrebno mijenjati i popravljati, jer mi već jesmo konstantna promjena, proces u toku. Sve što je potrebno je povjerenje u proces koji se odvija i sa nama i bez nas. 

I dalje vjerujem, da smo dovoljni baš takvi kakvi jesmo i da nema potrebe da se uvećavamo i povećavamo. Već jesmo božanstveni, veliki, posebni, svako u svom tijelu i biću. 

Lijepi smo, lijepa sam, lijepa si kada si ljudsko biće, svoje, ukorijenjeno u sebi. 

Da bi došle do toga potrebneo je i od esencijalne važnosti, preispitati, svako za sebe, sve te konstrukte, koncepte i kontekste u koje smo ugnijezdile sebe, okove koje stavile smo sami sebi na vrat. Važno je posvojiti riječi, učiniti ih svojim. Šta je meni lijepo, šta za mene znači magija, uspjeh, moć, snaga. Šta je za mene poželjno, šta je meni potrebno? Šta ja volim Šta ja mislim o tome, i šta je to za mene? - To su pitanja koja nude izlaz iz komformizma i to je način da ostanemo svoje. 

Na kraju, šta je to onda ljepota za mene? 

Ljepota za mene je biti svoja i njegovati sebe. Svoje tijelo, svoju dušu, sve darove koje smo dobili od Majke. Pomilovati se, zagrliti se. Biti iskrena i slobodna. Tada sam već dovoljna. Odbaciti okove, naslikati sebi svoju slobodu. Biti u sebi, sa sobom. 

Za to je potrebno posvojiti i sebe, ne samo koncepte i riječi. “

(Nekoliko sjajnih ideja o tome kako posvojiti sebe, tj. učiniti sebe svojom, možeš pronaći u mom tekstu: Nekoliko misli o biti svoja... - by Kreativna vještica (substack.com) )

A, šta je ljepota za tebe? Piši mi. Željno isčekujem tvoje slijedeće pismo. 

P.S.: Nemam više želju ni potrebu da smršam :) Kako sam došla do toga je već dio jedne nove priče i novog posta :)

Utočište

Na groblju izgubljenih ljubavi, 

neviđenih potencijala 

koji nastavili su da žive 

u nekim drugim svjetovima,

sa nekim drugim verzijama mene,

izrodi se utočište 

moje duše.

Podsjeti me na njegove 

zagrljaje na snijegu, 

treptaj svijeća koje vjetar 

pokušavao je da ugasi,

a one, uporne, 

nisu se dale,

htjele su da svjedoče našoj 

opasnoj ljubavi,

oštroj kao nož

koji siječe vene,

plodnoj kao život. 

Prošle su godine, 

možda i stoljeća, 

tako se barem čini, 

ali šarena kapela

na groblju 

izgubljenih ljubavi

još uvijek živi. 

I donese mi, 

eto baš danas, 

neki davno zaboravljeni mir,

nevinu utjehu,

podsjetnik na vrijeme

kada jedan zagrljaj 

bio je dovoljan 

da ukorijeni moje biće..

Pitam se da li i dalje

posjećuju je hrabri,

da sakriju se od svijeta

da omame svoje postojanje

crvenim vinom?

Da li je poljevaju

da bi istinu skrili 

onu oštru, 

kao nož koji siječe vene, 

onu plodnu, 

kao život?

Draga moja ružo,

ovih dana osjetljiva sam na nezadovoljstvo i neraspoloženje ljudi oko mene. Jednostavno nemam kapacitet da držim prostor bliskim ljudima koji uvijek iznova zaglave se na istom mjestu.

Svjesna sam da se ljudi razlikuju po vrijednostima. Različite vrijednosti utiču na sve: naš izgled, naše ponašanje, naše izbore, naše odnose.

Nalazim se s onima s kojima imam iste vrijednosti, a razilazim sa onima koji ne dijele moj pogled na svijet. Kako se mi mijenjamo, mijenjaju nam se i vrijednosti, pa tako se desi da neko s kim smo bili bliski, u jednom trenutku to prestanemo biti.

I sve je ok kada imamo oko sebe ljude sa istim vrijednostima. Naše pleme.

Ali kako živjeti sa ostalima? Sa onima koji imaju različita uvjerenja, vrijednosti, perspektive, ciljeve i namjere od nas? To je, čini mi se, značajna vještina za savladati.

I kako se ponašati kada sam ja dobro, a druga osoba nije? Kako se nositi sa kolektivnom boli? Šta kada sam ja dobro, ali okruženje oko mene je različito od mene? Puno boli i različitih vrijednosti i uvjerenja, različitog, neugodnog načina?

Ono što sam naučila za sebe, do sada, je da je u tom trenutku potrebno dooobro pogledati u sebe. Kako se osjećam sada? Šta je meni potrebno sada? Prebacivanje na jednostavni kontekst šta se dešava u meni i šta mi je potrebno u ovom trenutku dosta mi pomaže.

Što se tiče kolektivne boli koja dotakne moje biće, naučila sam se pitati šta tačno me boli u ovoj slici, ovoj priči, u ovom iskustvu?

Koje lične uspomene u meni izaziva tj. trigeruje taj događaj. I vidim da obično bol kojoj je uzrok bio neki trenutni vanjski događaj, obično ima veze sa nečim što sam ja prošla. Nasilni događaji me zapravo podsjete na moju bol, i strahove i rane koje ja nisam zacijelila.

I shvatila sam da to ne znači da trebam bježati od trigera, niti bježati od gledanja vijesti i zatvoriti oči za događadaje koji nisu high vibe i super pozitivni.

Umjesto toga mogu ih zapravo pogledati, (u skladu sa svojim trenutnim kapacitetom naravno) i pogledati sebe i procesuirati to što je u meni, proći kroz neugodu, dati sebi ili ranjivom dijelu mene ono što je potrebno. Vidjeti šta to sve ima u meni, i šta ovaj događaj budi u meni.

A onda naravno da, kada pobrinem se za sebe, mogu se pitati i šta ja konkretno mogu uraditi, koji je moj dio crvene niti i ako ovo ne želim - šta je onda ono što ja želim umjesto ovoga? Odgovor na ovo pitanje obično iscrta čitav put akcije.

Naravno da je ljepše i ugodnije zatvoriti se u svoj mali kutak i u kojem je sve šareno i veselo. Lijepo je naći i imati utočište.

Dugo vremena veze su bile moje utočište, prostor koji mi je omogućavao da pobjegnem od svega što mi se ne sviđa. Krevet, strastveni poljupci, zagrljaji, ljubav. Sve u tom mom svijetu je bilo sasvim uredu. Zašto bi me zanimalo išta što se dešava van tog mog svijeta?

Prije toga moje utočište je bila moja soba, a još prije toga to bio je kutak iza kreveta ili ispod stola. Jako rano naučila sam da se zaštitim od neugodnog vanjskog svijeta.

Prije mi je bilo lakše sakriti se u rukama voljene osobe, u našoj ljubavnoj priči, nego odrediti svoju ulogu, odgovornost i slijedeći korak u mojoj ličnoj priči.

Krilama sam se u pričama drugih, u našoj zajedničkoj priči da ne bih živjela svoju priču, priču mog tijela i mog bića.

Znala sam se toliko uživiti u nečije priče, izazove, živote, poruke, pa i njihovu mudrost, da bi u potpunosti zaboravila ko sam to ja, šta ja istinski želim i gdje sam ja zapravo krenula.

I osjećala sam se sigurno, i dobro. Ali nisam živjela svoj put. Uvijek je falilo ono nešto. Sada znam, moj put je bilo to nešto. Moj dio crvene niti. Ja sve osjećam i vidim i moja duša i moje tijelo sve osjećaju i vide, samo sam se pravila da ne vidim i ne osjetim. Da mene ne dotiče.

Na svu sreću, kao što i sama znaš, poziv na put i poziv nazad sebi je uvijek jak i sve nas povuče prije ili poslije.

Da se razumijemo, mislim da je jako važno znati zaštiti se i imati siguran prostor. Esencijalno. Ali siguran prostor i sklonište su fleksibilna, ciklična stvar. Nije predviđeno da svo vrijeme i uvijek se krijemo. Zato i imamo u prirodi, u ciklusima, vrijeme za povlačenje i vrijeme za akciju, izlazak iz sigurnog, komfornog.

Sada znam da je u redu dopustiti sebi i drugima, pa i životu da bude loše. Ne mora sve uvijek biti dobro. Drugi ne moraju uvijek biti savršena i najbolja verzija sebe, već mogu da budu i neraspoloženi, umorni, ne u svom najboljem izdanju. I to jeste zapravo ljubav, kada sebe i druge volimo bez obzira na izdanje.

Kada zanemarimo ponašanje i kretanje, ono što ostane je bivanje. Tada zavolimo biće, ono što je ispod maski svakodnevnice.

Tako možda i životu i svijetu možemo dopustiti da ne bude uvijek u svom najboljem izdanju. Da postoje ratovi i konflikti i nemiri. Teško je znam. Jako teško. Gledati nevinu djecu kako umiru i djevojčice koje prije vremena postanu seksualni objekti.

Ono što meni pomaže je da stvari dijelim na zrele i nesazrele - umjesto dobro i loše. Ratovi su pokazatelj da još uvijek nismo sazreli. Još uvijek postoji dio naše svjetske zajednice koji nije naučio iz prošlosti.

Ali ako ja jesam, ili mislim da jesam nešto bolja od ovih “drugih”, “nasilnih” (jesam li uopšte?) kako ja mogu doprinijeti svojim znanjem i svojom mudrošću?

Za mene to često znači samo pomoliti se. I to je ok.

Zamisli da slijedeći put umjesto da napadneš svog partnera jer je opet zaboravio na neki važan datum ili važan dogovor, prvo pomoliš se za njega, za vas, za sebe. Iz tog mjesta mira čini mi se lakše djelovati i ispravnije koračati.

Čini mi se da je još jedna velika tema koju ja vidim ovih dana oko sebe - kultura svađanja, kako bi to njemci fino rekli. Možda nas ovi nasilni događaji u svijetu mogu podstaknuti da pogledamo kako se mi zapravo svađamo i prolazimo kroz konflikte na individualnom nivou, svako za sebe. To je stvar koju svako od nas može uraditi.

Kako se ti zapravo svađaš? Da li je to svjesno, da li je lako, da li je ples ili borba, gušenje, okrivljavanje i pravdanje? Ovo je sjajna tema za istražiti, otkriti i ko zna, možda donese malo više lakoće, mira i svjesnosti kolektivnom bunilu. Ja sam inače, još uvijek, katastrofa u toj oblasti. Ali trudim se i učim.

Znaš, ima mnogo neugode u ovom svijetu, u ovom životu. Naravno da je ljepše zatvoriti oči i maštati i livadi punoj cvijeća. Ali, naučila sam, kroz godine skrivanja, da ipak življe je i iskrenije osjetiti sve, punoću postojanja, a ne samo jedan njen dio…

Stoga, danas stvari radim malo drugačije. Danas se pitam - kako čitav svijet i čitav ovaj život i svi ljudi u njemu, mogu postati moja soba za igru, moje utočište, čak i kada u njemu boravi i nešto što se meni baš i ne sviđa?

Šta ti misliš o tome? I, kako si ti ovih dana? Kako ti podnosiš neugodu - svoje neugodne emocije, neugodne emocije i ponašanja drugih, i neugodna, tužna, strašna dešavanja u svijetu? Da li imaš neko svoje utočište, siguran prostor? Alate koji ti pomažu da lakše dišeš i prođeš kroz dan?

Piši mi, podijeli svoje misli sa mnom, sa nama. S radošću iščekujem tvoje slijedeće pismo.

Zagrljaj,

Dženita